DEMOKRACIJA IMA FORMU I SADRŽAJ – JEDNO NEMA PRAVO “FAULIRATI” DRUGO

By | 28. travnja 2017.

(Predizborna matematika 15)

 

Demokracija nam omogućava da na nenasilan, ali odlučan način mijenjamo društvo/državu. Ali demokracija nas čuva i od nas samih.

Prvo ona čini time da (osim nasiljem) imamo prigodu za svoja uvjeravanja boriti se svim sredstvima. Drugo ona čini tako što se ta borba mora iz kampanjske u provedbenu politiku pretočiti isključivo jasnim i nepreskočivim proceduralnim koracima.

Hrvatska danas nema (samo) krizu Vlade, nego i krizu demokracije. Kriza Vlade i nije neki problem u demokratskim društvima, ali kriza demokracije jest.

Kriza demokracije može imati dva (osnovna) oblika. Prvi je kriza prava na maksimalno olakšan pristup javnosti – to je situacija kad su procedure dovedene do labirintske neučinkovitosti, kad procedure zapravo guše sadržaj demokracije – to je kriza u kojoj procedura gotovo ciljano guši sadržajnu sferu demokracije. Drugi oblik je kriza u kojoj sadržaj sebe smatra tako bitnim da želi preskočiti sve korake koje određuje procedura i svoju nakanu provesti preko “ulice” – to je situacija kad onaj tko nema proceduralno pravo želi svoje sadržaje provesti “poprijeko”, jer sadržaj smatra toliko važnim (iz vlastitog kuta gledanja) da mu se procedure čine nebitnima, ako mu ne omogućavaju provedbu sadržaja – to je kriza u kojoj sadržaj izigrava proceduralnu sferu demokracije. Ovo su načelne pozicije koje nisu jednoznačno primjenjive na bilo koju izdvojenu situaciju aktualnih događanja.

Demokracija nužno treba sadržavati istodobnu egzistenciju obje razine, sadržajnu (pravo na nenasilno promicanje mišljenja) i formalnu (obvezu pretakanja svojih sadržajnih prava samo kroz uređene procedure).

Danas u Hrvatskoj imamo krizu “pobrkanih lončića” tih dviju sfera demokracije. Može li predsjednik Vlade samostalno razriješiti nekog od ministara (ako nije jasno definirano) očito je deficit jasnoće procedure i trebat će ga prvom prigodom nedvojbeno jasno definirati (kao i mnoge druge proceduralne deficite ili možda i pretjerane labirintske proceduralne suficite). S druge strane (ako to danas nije “kristalno jasno” definirano) postoje neke druge procedure koje su jasne i koje imaju svoj slijed.

Sve moguće porceduralne dvojbe može riješiti institucija koja je najviše kolektivno tijelo u Hrvatskoj. To je Hrvatski sabor.

Ako postoji aktivna većina od 76 zastupnika za opoziv sada očito više ne jednog ministra, nego cijele Vlade, onda se ona treba što prije očitovati (tada ćemo odmah imati otvaranje procedure za traženje novog mandatara ili, ako za to nitko nema temelja, možda i samoraspuštanje Sabora).

Ako postoji aktivna većina od 76 zastupnika za smjenu predsjednika Hrvatskog sabora, onda se treba što prije očitovati (tada ćemo imati šansu da nova saborska većina, možda čak formirana samo za tu svrhu, utvrdi proceduralni slijed svih daljnjih koraka).

Hoće li ta “privremena” saborska većina ići i u neke sljedeće većinske “pakete” to je otvoreno pitanje za novi proceduralni korak – izglasavanje povjerenja novim ministrima – ili će si za taj korak stvaranja nove saborske većine u smjeru rekonstrukcije postojeće Vlade, ili čak za formiranje nove Vlade, parlamentarne stranke i zastupnici uzeti određeni konzultacijski “time out”, to je na njima.

Sadržaj demokracije (povezan s predizbornim vremenom) ne smije biti korišten za zazivanja “procedura ulice” ni s koje strane. Sadržaj demokracije ne smije zbog svoje moguće stvarne važnosti doći u napast da zbog “panike” kako se neće dobiti proceduralna šansa za njegovo provođenje, traži revolucionarni prečac svoje realizacije. Ako postoji golemi opravdani sadržajni problem (nezakonitosti bilo kojeg oblika) kojeg treba rješavati, onda ga upravo treba usmjeriti na proceduralnu čistoću demokracije kako bi bio zakonito, a ne “ulično” obrađen i odrađen. Da ne skrivamo misao “ko zmija noge”: Za svakog “gazdu” jedini “gazda” je demokratski utvrđena procedura, a ne “ulica” (pri čemu pod demokratskom procedurom mislimo na onu provedivu, a ne na namjereno labirinstki zamuljanu i neprovedivu).

 

Gdje su nestali lokalni izbori?

Za parlamentarne stranke nisu nestali. Njima je i ova kriza zapravo najjeftiniji marketinški alat za podizanje rejtinga svojih kandidata na lokalnim izborima (iako su oni zapravo “komunalni”).

To je još jedan teški “faul” prema nezavisnim listama čiji se fokus sada potpuno gubi u tematski “ubijenoj” lokalnoj kampanji.

No, nezavisne liste i kandidati (koji sada nisu u saborskim klupama i ne rješavaju nacionalnu politiku) ne bi smjeli sjesti u “fotelje” prikovani uz male ekrane pasivno “sudjelujući” u najvažnijoj nacionalnoj “utakmici”, nego bi trebali i dalje trčati po terenu i “igrati svoje” (ma kako ih netko doživljavao “nižom ligom”) započete “utakmice”. Upravo da i njima aktualni sadržaj demokracije kojeg ionako sami ne provode, ne bi “pojeo” šansu da uđu na lokalnoj razini u formu demokracije (županijske i gradske/općinske mandate) kroz koju će provoditi svoj lokalni sadržaj.

Dakle, savjet nezavisnim listama, nastavite “igrati” svoje “utakmice” bez obzira na druge razine i “lige”. Vaše je prvenstvo proceduralno jasno zakazano za nedjelju 21. svibnja 2017. i neće biti opozvano!

 

Podijelite:Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone