KOMPARATIVNA ANALIZA LOKALNIH IZBORA 2013. I 2017.: “STRANKE” JEDNE OSOBE

By | 7. kolovoza 2017.

(Poslijeizborna matematika 8)

 

Zašto jake osobnosti u Hrvatskoj ne mogu osnovati uspješnu političku stranku? Ovo se pitanje nameće nakon niza empirijskih dokaza (izbora) da u Hrvatskoj jake političke ili poduzetničke osobnosti ne mogu osnovati uspješnu nacionalno relevantnu političku stranku. U pravilu to završava na kvazi-stranci koja je zapravo samo lista jedne osobe. S tom osobom sve počinje i završava. I to se događa jednako na “desnici”, kao i na “ljevici” i svemu između toga. I to se događa i disidentima i onima koji pokreću vlastitu stranku bez prethodne značajnije političke uloge.

Paradoks je tako velik da je moguće desetljećima moćno pobjeđivati u glavnom gradu, ali u svakom pokušaju izvan tog grada sve završava na prosječnosti ili čak potpunom fijasku.

Marko Veselica je bio osoba-simbol, ali moćnu stranku je osnovao široj javnosti nepoznati Franjo Tuđman, dok je stranka koju je u isto vrijeme osnovao Veselica (bez ulaženja u to tko je koga poslao na “krivu” osnivačku adresu) s gotovo identičnim imenom završila u rubrici marginalnih.

Ivić Pašalić je bio druga-treća osoba u državi kad je izgubio unutarstranačke izbore u HDZ-u (sada pak nećemo pretresati jesu li glasovi baš precizno prebrojani), pa se otisnuo u posao osnivanja vlastite stranke. Kažu da je Pašalić imao vrlo veliku mrežu u svojem rokovniku, ali sve je završilo s rezultatom ispod izbornoga praga i logičnim nestankom iz političke relevantnosti.

Ruža Tomašić je u koaliciji s HDZ-om osvojila toliko preferencijalnih glasova koliko HDZ ima članova, pa je krenula u samostalan politički izborni eksperiment koji je završio s toliko osvojenih glasova s koliko se ne može pobijediti ni u zagrebačkoj “Mamutici”.

Dragutin Lesar kao sindikalist u zapaženim javnim naletima osnovao je Laburiste, utrčao u Sabor u prvom pokušaju, a zatim nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Stranka još postoji kao dokaz da se u Hrvatskoj stranke tvrdoglavo održavaju i kad politički relevantno više ne postoje.

Mirela Holy je u jednom trenutku s ORaH-om anketno pretekla čak i SDP. Ali nije dočekala čak ni Lesarov lažni uzlet u pravom trenutku, jer se OraH-ov uzlet dogodio u krivo vrijeme – u godini kada nije bilo parlamentarnih izbora.

Ivo Josipović je bio predsjednik države. Stranka Ive Josipovića bila je statistički slabija od nevažećih glasova doslovno u istoj godini kada je on za dlaku izgubio (za njega iščekivano pobjedničke) predsjedničke izbore. Stranka Ive Josipovića još uvijek postoji, ali za to očito ne zna više od 0,…% birača. A teško da svi oni znaju i njezin točan naziv. Stranka Ive Josipovića čak je ponegdje u nekakvim koalicijskim kombinacijama izašla i na lokalne izbore, ali njezin rezultat je ispod razine statističke pogreške.

U prethodnoj sam objavi izrazio jasnu sumnju u to da će i Pametno biti išta više od kućne stranke obitelji Puljak. A nisam siguran ni u nacionalno relevantan uspjeh Hasanbegović-Esih projekta-stranke.

Kako osnovati uspješnu političku stranku u Hrvatskoj kao da je ukleta domaća zadaća za sve političke stratege. Jednu je uspješno osnovao Franjo Tuđman. Drugu je uspješno reciklirao Ivica Račan. I to je sve kad je u pitanju relevantan izborni kontinuitet (dosad, jer SDP već neko vrijeme radi na tome da to neslavno demantira).

Dvije povijesno nacionalno relevantne stranke (HSS i HSP) treba jasno razlikovati od istoimenih stranaka koje su se osnovale devedesetih pozivajući se na nekakav kontinuitet koji s kontinuitetom nema nikakve političke veze (čak i ako ima tehničko-pravne). Bilo bi povijesno korektnije da se nove nisu nazivale starim imenima, koja uopće ne zaslužuju,, jer su ta imena stara hrvatska opća povijesna baština, a ne privatna nasljedna vlasništva. Njih uopće ne uzimam u ovu raspravu. O njima možda nekom drugom prigodom.

Nas zanima kako prigodom osnivanja stranaka prolaze neki suvremeni jači politički “igrači”, pa čak i “osobenjaci”. Zašto je Milan Bandić nepobjediv, a stranka “Bandić Milan” nigdje drugdje (dakle, izvan Zagreba) ne može ni primirisati relevantnom izbornom rezultatu? Zašto se Željko Kerum može gotovo pobjednički vratiti u fotelju splitskog gradonačelnika, a stranka mu ne može skupiti ni ljude za listu kilometar dalje od Splita i to ni u smjeru ruralnih-desnih općina (a takve glasove lako uzima u Splitu), ni u smjeru urbanih gradića (iako nosi ime Željko Kerum – Hrvatska građanska stranka, što je gotovo pa politički paradoks u kreiranju naziva političkih stranaka). Može li Radimir Čačić (sretnim) povratkom na neku uočljivu političku poziciju (kojeg ne bi bilo da nije za dlaku ušao u drugi krug) biti išta više od Radimira Čačića. Mogu li Reformisti postati relevantni neovisno o poziciji Radimira Čačića?

Je li nedodirljivost Stipe Petrine u Primoštenu zapravo ujedno (bila) i njegova limitiranost da ozbiljnije zahvati u županiju, a da o nacionalnoj razini i ne govorimo? Je li on pokazao što će se dogoditi izvan svojeg suverenog političkog “dvorišta” i Milanu Bandiću i Željku Kerumu i Radimiru Čačiću, ali i Mirku Duspari, Damiru Bajsu i svim drugima koji osnuju stranke u sjeni vlastitog političkog, pa čak i osobnog imena?

Jesu li stranke koje osnivaju “jaka imena” ili barem “jaki šerifi” već u startu osuđene da budu samo “one man show” projekti bez ikakva šireg potencijala? (Odgovor na to pitanje već daju i izborne brojke koje ćemo donijeti u nastavku.)

Podijelite:Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone