HDZ-ov KANDIDAT NEĆE POBIJEDITI NA SLJEDEĆIM PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA

By | 30. listopada 2017.

 

HDZ-ov kandidat neće pobijediti na sljedećim predsjedničkim izborima koji se održavaju krajem 2019. godine!

Točno to sugeriraju svi dosadašnji izbori za predsjednika države od Stjepana Mesića do Kolinde-Grabar Kitarović. Predsjednik je uvijek postajao onaj koji je dolazio iz oporbene pozicije u odnosu na tadašnju vladu. To se može primijeniti čak i na prvu Mesićevu pobjedu, a naročito na drugu, kao i na pobijede Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović.

Mesić je prvu pobjedu ostvario 13. veljače 2000., kad smo već znali pobjednike parlamentarnih izbora održanih 3. siječnja iste godine, ali se cijela kampanja prelamala preko tadašnje HDZ-ove odlazeće vlade. Prvi krug predsjedničkih izbora održao se 25. siječnja, dakle u vrijeme HDZ-ove “tehničke vlade”, a Račan je mandat preuzeo 28. siječnja. U drugi krug su ušli Dražen Budiša kao kandidat SDP-a i HSLS-a (većinske mini-koalicije nove vlade) i Stjepan Mesić, kojeg su podržale stranke predvođene HNS-om (manjinske mini-koalicije nove vlade), dok je Mate Granić, kao kandidat HDZ-a, ispao u prvom krugu.

Mesić je tada lansirao poznatu uzrečicu koja je definirala sve naknadne predsjedničke izbore, a glasi: “ne sva jaja iz iste košare”.

Zapravo time je svoj drugi krug izbora definirao kao oporbeni u odnosu na Dražena Budišu, iako su i stranke koje su stale iza Mesićeve kampanje ušle u sastav “vlade šestorke” (dvije su – SDP i HSLS – podržavale Budišu, a četiri – HNS, HSS, IDS i LS – podržavale Mesića). Mesić je kao oporbeni kandidat (zajedno s tada još oporbenim Budišom) u prvom krugu (dok je trajala HDZ-ova tehnička vlada) iz kampanje izbacio HDZ-ovog kandidata (potvrđujući pravilo da u tijeku vlade jedne opcije, pobjeđuje kandidat druge opcije), a u drugom krugu je (kad je već uspostavljena “vlada šestorke” u kojoj su SDP i HSLS bili okosnica) opet kao “oporbeni” kandidat pobijedio kandidata “većinske većine”. Tako se čak i u ovom preklapanju parlamentarnih i predsjedničkih izbora može braniti teza da na predsjedničkim izborima pobjeđuje kandidat oporbe.

 

 

“Jaja” i “košare”

 

A ta “jaja” i “košare” potpuno su se obistinila u sljedeća tri predsjednička ciklusa, kad je udaljenost između parlamentarnih i predsjedničkih izbora bila dovoljno daleka da je sasvim jasno koja je opcija vladajuća, a koja oporbena.

Prvi takav slučaj su predsjednički izbori iz 2005. godine. To su drugi predsjednički izbori na kojima pobjeđuje Stjepan Mesić. Ali sada je termin izbora u sredini prve Sanaderove Vlade. Kandidatkinja iznimno jakih vladajućih je Jadranka Kosor, ali lako pobjeđuje Stjepan Mesić.

Sljedeći slučaj je s kraja 2009. godine. Sanader se povukao, a Vladu je jednostavno predao Jadranki Kosor. Ivo Josipović, kao kandidat oporbe, lako pobjeđuje ne samo Milana Bandića, nego i raspršene HDZ-ove “polukandidate” već u prvom krugu.

Krajem 2011. godine dolazi do promjene parlamentarne većine. Pobjeđuje “Kukuriku koalicija” predvođena SDP-om, pa se nakon Račanove po drugi put sastavlja “lijeva” vlada. Sada su sve poluge u njihovim rukama: predsjednik države, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik vlade. Ivo Josipović u izbore za svoj drugi mandat 2014. ulazi s velikom prednošću i sigurnošću. Na vlasti su stranke koje njega podupiru, pa on te izbore – zanimljivo – gubi! Pobjeđuje ga kandidatkinja tada oporbenog HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović.

Ali stvar je statistički sasvim dosljedna: na vlasti je HDZ (2003-2007.) – pobjeđuje oporbeni Mesić (2005.), na vlasti je HDZ (2007-2011.) – pobjeđuje oporbeni Josipović (2009.), na vlasti je SDP (2011-2015.) – pobjeđuje oporbena Grabar-Kitarović (2014.).

Sljedeći predsjednički izbori su krajem 2019. godine kada će (ne padne li Vlada Andreja Plenkovića) na vlasti biti HDZ (2016-2020.). U onom poznatom domaćem zadatku “nastavi niz”, svaki bi pučkoškolac zaključio da neće pobijediti HDZ-ov, nego oporbeni kandidat.

 

 

Čija će kandidatkinja biti Kolinda Grabar-Kitarović?

 

Čija će kandidatkinja biti Kolinda Grabar-Kitarović mnogima u ovom trenutku može biti “glupo pitanje”, ali ono ovdje nije postavljeno u formalnom, nego u sadržajnom smislu. Podignimo, stoga, ulog na “kladionici”. Kolinda Grabar-Kitarović kao HDZ-ova kandidatkinja na sljedećim će predsjedničkim izborima biti golemi uteg HDZ-u i HDZ njoj, pa je gubitak izbora znatno izvjesniji od dobitka. Sadržajni problemi bit će tu znatno veći od statističke “ukletosti”.

No, prije daljnjeg razmatranja želim jasno napomenuti da se u ovom tekstu ne bavim osobnim odnosima između Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, odnosno unutarnjim osobnim odnosima u samom HDZ-u. U daljnjim koracima ulazit ćemo jedino u zamku njihova odnosa, koja bi se dogodila i svima drugima da se nalaze u njihovim ulogama.

Potpuno isti rezultat napetih odnosa imali bismo da kao predsjednika države zamislimo Zorana Milanovića, a kao predsjednika vlade Davora Bernardića. Ili ako vam se sukob njih dvojice čini očekivanim u svim verzijama i okolnostima, idemo korak dalje: napetost bi se događala čak i kad bi predsjednik države bio Gordan Maras, a predsjednik vlade Davor Bernardić. Ili ako baš želite sučeliti političke “sijamske blizance” to bi se događalo čak i kad bi predsjednik države bio Miro Bulj, a predsjednik vlade Nikola Grmoja. Ili kad bi predsjednik države bio Ivan Pernar, a predsjednik vlade Ivan Vilibor Sinčić. Sukob tih dviju pozicija je jednostavno ugrađen u Ustav! Jedna je politička operativna pozicija u kojoj moraš na dnevnoj bazi raditi niz kompromisnih neželjenih koraka, a druga je čista trajna kampanjska pozicija u kojoj populistički dociraš predsjedniku vlade u svakoj temi na kojoj ćeš podići vlastitu popularnost.

Zamislite “predsjednika Bulja”, koji zajedno s tisućama prosvjednika uzima ručnik i “okupira” neku “plažu”, kako se oči u oči suočava s “premijerom Grmojom” koji im objašnjava da je koncesija izdana zakonito i da se raziđu dostojanstveno i u miru! Zamislite “predsjednika Pernara” kako sjedi na pragu nekog stana i blokira deložaciju i “premijera Sinčića” koji naređuje da se ista ipak provede, jer su iscrpljene sve zakonske mogućnosti.

To da je pozicija predsjednika zapravo uvijek oporbena u odnosu na vladu (čak i kad je riječ o istim političkim “jajima”) prvi je nesvjesno, kao što smo već rekli, detektirao sam Stipe Mesić svojom izjavom da se ne stavljaju “sva jaja u istu košaru”. Svojim političkim instinktom Mesić je zapravo poručio da on uopće ne spada u “istu košaru” s onima s kojima je do jučer zajedno rušio HDZ-ovu vlast! On je već u trenutku zajedničkog slavlja poručio “svojima” da je priroda njegove pozicije takva da će im, kad god mu to zatreba, biti oporba.

Taj vrlo ozbiljan problem vidljiv je i iz činjenice da je zapravo lakše zamisliti podnošljiva “iskrenja” između predsjednika države i predsjednika vlade kad oni dolaze iz “različitih košara”, negoli iz iste. Ta iskrenja suprotstavljenih političkih pozicija završavaju benignije za funkcioniranje države od iskrenja među “svojima”. To onda više nije interni problem stranke iz koje te dvije vodeće osobe dolaze, nego je to problem i slabost države. Da, sadašnje ustavno rješenje je slabost države i latentna je opasnost kontinuirane štete za državu zbog ustavno ugrađenog natjecateljskog animoziteta koji se gotovo nužno rađa na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade.

To se predsjednicima države i vlade koji dolaze iz iste političke “košare” posebno događa u drugoj polovici prvog mandata predsjednika države kada on hvata zalet za drugu kampanju, a ne može ga drukčije odraditi nego traženjem točaka distance od vlade. Ako predsjednik vlade kaže da su službe dobro odradile neki posao (braneći vlastitu zapovjednu odgovornost), a u javnosti se razvije protivljenje, onda predsjednik države nužno (čak i kad dijelom brani svoju vladu) kaže da su službe “trebale reagirati brže”. To je sasvim dovoljno za latentni rat. Ili ako baš hoćete, nama je ustavno rješenje tih dviju polariziranih pozicija slaba točka i dobra šansa raspirivanja razdora za sve koji vode “hibridni rat” protiv nas samih!

Ustavno uzdignuti i težinski jaki “kaktus” predsjednik (s paradnim ovlastima i gomilom viška kreativnog vremena) nužno se sukobljava s predsjednikom vlade. Nebitno dolaze li iz iste političke “košare”. Kad bi se pak netko u ulozi predsjednika države odlučio za slabu “fikus” verziju svoje službe tada bi nas nužno doveo do zaključka o svojoj nepotrebnosti (barem po pitanju sadašnje ustavne pozicije, suvišnog troška i besmislenog legitimiteta izravnog biranja).

Dakle, nije problem u strankama i imenima, nego u sukobljenim pozicijama koje nam je donijelo loše ustavno rješenje. Otvorit ćemo stoga temu ustavnog odnosa predsjednika države i predsjednika vlade (kao i predsjednika Hrvatskog sabora) te pokazati dublje razloge spomenute površne statističke zanimljivosti.

Potpuno je stoga pogrešan površni zaključak kojega možemo čuti u javnosti da je jednoj stranci lakše vladati ostvari li istodobne pobjede i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima, pa kontrolira sve tri najviše funkcije u državi: predsjedničku, zakonodavnu i izvršnu. To je imao SDP (od kraja 2011. do kraja 2014. godine) pune tri godine, pa su nakon toga (a dijelom i zbog toga) izgubili sve tri pozicije u godinu dana.

I sada, dvije godine uoči predsjedničkih izbora, uočavamo da se taj totalni dobitak već i HDZ-u obija o glavu. Naoko se čini da je lakše zamisliti suradnju predsjednika države i predsjednika vlade kad dolaze iz iste stranke, nego kad ulaze u kohabitaciju sa suprotnih strana, no nije tako. Još ću to dodatno zaoštriti: u hrvatskom je modelu podjele vlasti predsjedniku vlade lakše kohabitirati s “kaktus” predsjednikom države iz tuđih redova, nego s “fikus” predsjednikom iz vlastitih!

To je zapravo logično, jer se na natjecanja i koškanja s politički drugom stranom i računa. Ti očekivani “udarci” zapravo manje bole i manje politički “koštaju” na rejting bilanci, pa čak mogu biti i dobrodošli objema stranama u međusobnoj homogenizaciji svojih biračkih baza.

Ali, ponavljam, taj pogrešni rivalitet koji nema veze s podizanjem demokratskih standarda (a koji je dobrodošao u parlamentu) ugrađen je u naš model i pozicioniranje dviju ključnih osoba, dvije ustavno disfunkcionalno (i štetno!) posložene poluge političke moći: predsjedničkoj i “premijerskoj”.

Pokušat ćemo vam to jednostavno slikovito dočarati. Zamislite, molim vas, je li moguć susret na istoj političkoj razini vodećih političara SAD-a i Njemačke, a da to nisu isključivo Trump i Merkel? Hoće li se Trump kao predsjednik SAD-a sastati s predsjednikom njemačke Frank-Walterom Steinmeierom kao sebi relevantim sugovornikom? A obojica su predsjednici svojih država. Neće, jer predsjednik Njemačke nema tu političku težinu da uopće stane u istu rečenicu s američkim predsjednikom.

Tko su osobe iz Francuske s kojima bi se ravnopravno susreo njemački kancelar (ili kancelarka)? Samo predsjednik Macron. Predsjednik francuske vlade (sada je to Edouard Philippe) jednostavno je druga, sekundarna razina političke moći u modelu francuske piramide vlasti s kojom se njemački kancelar neće susresti kao sa sebi ravnopravnom razinom.

S druge strane mi u Hrvatskoj imamo dvije vanjskopolitički ravnopravno prihvaćene točke političke moći: predsjednika države i predsjednika vlade. U našem je slučaju moguće da se Trump jedan mjesec nađe s Kolindom Grabar-Kitarović, a drugi s Andrejom Plenkovićem i da oba ta susreta imaju istu težinu susreta na najvišoj razini. Do Angele Merkel ravnopravno mogu otići Andrej Plenković, pa Kolinda Grabar-Kitarović. Macron se može naći s Grabar-Kitarović i za cijeli svoj mandat uknjižiti da se našao s hrvatskim političkim vrhom, što Andrej Plenković kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske ne bi mogao reći da se našao “samo” s Edouardom Philippeom, predsjednikom Vlade Francuske Republike. I on bi težio susresti se s francuskim predsjednikom kao sebi ravnim, a ne bi se zadovoljio tek s predsjednikom francuske vlade, iako je sam predsjednik hrvatske vlade.

Osim kao s povijesno zamrznutom slikom i susretom prestiža u kojem se neće ni pozicionirati političkom razinom, nego jednostavno se “susresti” s Kraljicom, Donald Trump, Angela Merkel i Emmanuel Macron se u Velikoj Britaniji mogu naći samo s premijerkom Theresom May.

Ovo što smo naveli jasno pokazuje da je u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji nemoguće ući u politički (štetni) rivalitet dviju pozicija za prvenstvo reprezentiranja državne politike. Postoji samo jedna prva osoba, samo jedna državna politika prema “van”, samo jedna relevantna izborna nacionalna kampanja. Koga se to u SAD-u, osim predsjednika, bira na praktično istoj razini političke relevantnosti? Nikoga. Koji su to nacionalni izbori u Njemačkoj koji se mogu usporediti s parlamentarnim izborima koji daju kancelara? Nema ih. Koje izbore u Francuskoj mi pratimo ravnopravno izborima za francuskog predsjednika? Nijedne.

I možemo dalje tražiti države koje poput SAD-a, Njemačke, Francuske ili Velike Britanije (četiri različita modela arhitekture vlasti) imaju jednu najvišu točku vlasti, pa ćemo vidjeti da je riječ o dobro uigranim političkim sustavima, a možemo tražiti i primjere poput Hrvatske (ima ih), pa ćemo vidjeti gdje su te države po relevantnosti u odnosu na one prve.

A upravo zbog tog našeg izravno biranog predsjednika (iako bez relevantne operativne funkcije), mi nužno imamo i (u gore navedenim državama nezamisliv) sukob političke relevantnosti na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade. Zbog izravno biranog predsjednika taj sukob nije stvar osobnih animoziteta (iako ga oni mogu dodatno pojačati), nego logičan i nužan rezultat (vjerojatno lošeg) modela strukture vlasti. Zato će se Kolinda Grabar-Kitarović nužno sukobljavati s Vladom do dana svojeg reizbora. Ona taj sukob može izbjeći samo pristankom na drugorazrednost u odnosu na predsjednika Vlade, ali onda potpisuje i svoj vjerojatni poraz, zbog podređene pozicije u odnosu na kandidate izazivače koji će biračima obećavati (ustavno i izborno legitimno) zauzdavanje “bahatog” predsjednika Vlade. Naravno, nakon izbora od toga neće biti ništa bitno, osim jalovog međusobnog prepucavanja i posljedične štete za hrvatsku državu kao jedinstveni entitet. Ali niti će predsjednik države natjerati predsjednika vlade da radi ono što on ne želi, niti će predsjednik vlade natjerati predsjednika države na političku poslušnost, makar i bili “jaja” iz iste “košare”.

 

 

Predsjednik države kao izborni Netko i konkretni Nitko

 

Prema našem modelu vlasti najveću političku moć i odgovornost ima predsjednik vlade. Međutim, njega ne biramo izravno. On je “proizvod” poslijeizbornog odnosa snaga u Hrvatskom saboru. On osobno ne mora biti ni saborski zastupnik ni član ijedne od pobjedničkih stranaka ili koalicija stranaka (vidjeli smo to s Tihomirom Oreškovićem), jer je njegov izborni legitimitet sekundarno izveden u našem modelu vlasti. Njega bira saborska većina nakon što je sama izabrana ili formirana kao većina. Zato je on, prema izbornom legitimitetu, tek treća osoba u državi. Iznad njega su izravno birani predsjednik, kao i predsjednik Hrvatskog sabora koji je biran u saboru, ali između samih saborskih zastupnika.

Za razliku od predsjednika vlade (mi nemamo premijera, nego predsjednika vlade!), predsjednika države biramo izravnim načinom. On zato ima najveći legitimitet. On pobjeđuje na izborima svojim imenom i prezimenom (naravno, pri tome može biti kandidat stranaka), pa je iznimno podložan praćenju vlastitog rejtinga u javnosti, naročito dok je na toj funkciji u prvom mandatu, a želi ići i na drugi mandat.

On je protokolarno prva (a predsjednik vlade treća!) osoba u državi. On ima najveći izborni legitimitet, ali on zapravo nema neku ozbiljnu političku izvršnu poziciju na temelju koje bi izdašno konzumirao taj svoj veliki izravni legitimitet. Nesrazmjer njegova velikog izbornog legitimiteta i minijaturnog operativnog utjecaja je golem. On je u svojevrsnoj shizofrenoj političkoj poziciji. On je izborni Netko i konkretni Nitko istodobno! Ali taj konkretni Nitko ima neizdrživu potrebu da bude Netko. Pa mu se čini da to može biti samo ulaženjem u borbu s onim tko zaista jest Netko. A u jednoj “košari” ima mjesta samo za jednog Nekog. Iz takvog ustavnog rješenja zbunjujuće pozicije predsjednika države izlazi rezultat koji smo uočili u statistici – pobjeđuje kandidat oporbe!

Kandidat vladajućih uoči i u trenutku predsjedničkih izbora nalazi se u nezahvalnoj situaciji. S jedne strane treba operativnu i organizacijsku potporu vladajuće stranke iz koje dolazi, a s druge strane treba se svidjeti biračima u kampanji (koja za aktualnog predsjednika traje cijelu drugu polovicu mandata), što najčešće znači i kritički odmak od vladajućih. I sad nastaje problem: kandidati oporbe s jedne strane napadaju sve slabe točke vlade, a time i aktualnog predsjednika iz kvote vladajućih, a s druge strane sipaju obećanja o svemu i svačemu što najčešće ne spada ni u kakav djelokrug predsjednika države. Kandidat vladajućih kao aktualni predsjednik je u zamci: vladajući mu trebaju kao startna potpora za izbore, a ujedno su mu i uteg u kampanji i limitirajući faktor za rezultat, pa i on mora krenuti u napade na vladu – i to prvi!

Upravo to sada, dok još i ne postoje protukandidati, tjerana logikom svoje pozicije, radi Kolinda Grabar-Kitarović. Ali ta je logika shizofrena. Radeći na razlikovnosti svojeg vlastitog identiteta u odnosu na identitet aktualne Vlade, unosi najopasniji latentni sukob u vlastite redove. Da bi osigurala pobjedu, mora nekako zagrabiti i u tuđe biračko tijelo. Ali kad to čini, zbunjuje i iritira vlastito! Predsjednik države (u ovom slučaju Predsjednica), ulazeći u svoju drugu kampanju, nema gore situacije od one da je njezina opcija na vlasti! Kolindi Grabar-Kitarović bi danas bilo idealno da su vladu formirali SDP i Most. Onda bi grabila prema drugoj pobjedi na svim teretima koji bi pali na leđa te vlade, kao što su pali i na leđa Plenkovićeve Vlade. Pobijedila bi u prvom krugu, a ovako (vjerojatno) neće ni u drugom!

Za kandidate koji ne dolaze iz redova vladajućih stvar je jednostavna: tražiš slabe točke Vlade i s njima otvaraš kampanju u kojoj obećavaš svu silu izvršnih poteza (koje uopće nećeš moći provoditi, ali ih je lijepo čuti!), jer koga od birača zanima išta drugo osim popravljanja stanja u državi u opipljivom smislu njihove vlastite dobrobiti. Pa onda kandidati za predsjednika šakom i kapom nude sve što im padne napamet. Kad pobijede i kad biraču zatraže obećano ili račun za neizvršeno, onda im samo preostane tužibaba-loptanje s vladom.

 

 

Vladajućima su optimalne dvije poluge vlasti – treća poluga je teret

 

I sada je Predsjednica “osuđena” na to da vlastitu prepoznatljivost gradi naspram predsjednika Vlade na sljedećim točkama: svrstavanju uz narod (primjer reakcije vezane uz požare), izgradnji vlastitog autoriteta važnosti ravnopravnog “premijerovu” (primjer vanjskopolitičkih razlikovnih pozicioniranja), pranje ruku od javno dvojbenih odluka (primjer saborskog istražnog povjerenstva i ugovora vezanog uz Agrokor).

Mogu se očekivati daljnji distancirani odnosi između dominantne snage HDZ-a i Kolinde Grabar-Kitarović te (u slučaju da joj dio zastupnika HDZ-a bude izrazitije sklon) veći problem saborske većine na unutarnjem “pucanju” HDZ-a, nego između HDZ-a i koalicijskih partnera i pojedinaca. To unutarnje “pucanje” neće i ne mora dovesti do pada Vlade Andreja Plenkovića, ali može dovesti do tihe blokade raznih vladinih inicijativa koje se Predsjednici učine nepopularne u njezinoj predizbornoj strategiji.

Pat pozicija predsjednica države – predsjednik Vlade loša je za državu. Budući da smjer Vlade ne podržava 70% birača, Predsjedničino bi slijepo podržavanje Vlade izravno utjecalo na njezin gubitak izbora. No isto tako i njezino distanciranje od Vlade dodatno će imobilizirati Vladu, pa će logična reakcija dominantne baze HDZ-a biti zahlađenje odnosa prema Predsjednici. Pogledajte Predsjedničin odgovor medijima na pitanje saborskog istražnog povjerenstva i govor tijela ili lica HDZ-ovog župana Dobroslavića – u normalnim situacijama imali biste zajedničke osmjehe i Predsjednice i župana, ali sada tog osmjeha (dok ona govori da je zapravo za rad povjerenstva kakav traži oporba) na županovom licu nema. Možda je to bilo i njezino zadnje prijateljsko premještanje ureda na teren HDZ-vih županija?

Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno će izgubit izbore kao HDZ-ov kandidat-oponent Vladi, a Kolinda Grabar-Kitarović sigurno će izgubit izbore kao HDZ-ov kandidat-apologet Vladi. Paradoksalno: Kolinda Grabar-Kitarović izbore može dobiti samo kao sam svoj kandidat, bez nominalne potpore HDZ-a! Budući da joj je savjetnik Mate Granić, on bi to morao znati na primjeru vlastite kože, jer je upravo on izbore izgubio kao HDZ-ov “polukandidat”. Poučak može preuzeti i od Ive Josipovića kojemu je SDP-ova potpora bila startna prednost, ali ciljna štetnost. Čak je to usporedivo i s rezultatom Anke Mrak-Taritaš u Zagrebu (koji je najusporediviji s državom), kojoj je potpora HNS-a i SDP-a osigurala prednost pred Sandrom Švaljek u prvom krugu, ali joj je u drugom krugu ta ista prednost postala uteg za širi zahvat i pobjedu nad Bandićem (koji je bio “sam svoj kandidat”).

HDZ-u, što je vrhunac svih paradoksalnosti sadašnjeg trenutka, smeta činjenica što ima sve “tri poluge” vlasti. Jedna je viška – i to ona operativno najnepotrebija – poluga predsjednika države! Glavna je poluga predsjednik Vlade, kojem je potrebna druga poluga u predsjedniku Sabora kao moderatoru vladajuće većine, ali mu je potpuni “višak” i smetnja treća poluga – Predsjednica države. Sve što treba u upravljanju državom HDZ pokriva s one dvije poluge, dok je ova čisto dupliranje ingerencija koje rađa logičnim sukobima osobnosti i pozicija.

Ako Predsjednica nastavi ovako “igrati” za HDZ, dodajući “loptu” oporbi, odnosi će biti sve napetiji. Ako Predsjednica pristane na podređenu ulogu i “sjedne” na “klupu za rezerve”, izgubit će izbore.

Gdje je izlaz za predsjednicu? U tome da sve otvorenije stane na stranu oporbe i bude glasnogovornica Davora Bernardića? Hoće li onda biti i njihov kandidat na izborima (da paradoks tjeramo do apsurda)? Neće, naravno. Bernardiću bi bila korisna samo dok njihov kandidat ne krene u predkampanju, a onda će je vraćati Plenkoviću tako što će na svaku njezinu ogradu od Vlade uzvraćati da je ona samo druga strana medalje zvane HDZ. Ili će je, pomažući svojem kandidatu, javnosti nastojati definirati u onom svojem poznatom matematičkom stilu: Plenković jednako HDZ, Kolinda jednako HDZ, Kolinda jednako Plenković, jednako vlada, jednako Agrokor, jednako sve što treba…

Predsjedničin slab rejting danas, bitno slabiji nego Josipovićev u isto prolazno vrijeme mandata, jasno sugerira da ona kao kandidat HDZ-a prilično izvjesno gubi izbore. Tako da na temelju sadašnjih kretanja mogu samo reći da ne vjerujem u drugu pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović, ali ne mislim ni da će SDP, Most i Živi zid iznjedriti pobjedničkog kandidata na sljedećim predsjedničkim izborima. HDZ i SDP su svojom sterilnom politikom sami doveli birače do želje za promjenama koje uključuju traženje novih puteva. Biračko tijelo će se stoga nastaviti ponašati “neposlušno” u odnosu na utabane putove. To bi mogla biti i nova mala muka za Vladimira Šeksa, jer bi na sljedećim predsjedničkim izborima mogao pobijediti kandidat koji neće pripadati nijednoj od dvije vodeće “mainstream” stranke.

Podijelite:Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone