HRVATSKI “POLITIČKI ATEIZAM”

By | 18. listopada 2017.

Agrokor, povjerenstvo i ostale stvari

 

 

Tijekom lokalnih izbora i pokušaja oporbe da sruši ministra Zdravka Marića (te posljedično i samu Vladu Andreja Plenkovića) bio sam siguran da će Vlada preživjeti. Tako se i dogodilo. Znao sam tada napominjati da je za opstanak Vlade daleko veća kušnja Agrokor. Upravo smo ušli u jednu takvu fazu vezanu uz Agrokor koju oporba nastoji iskoristiti za novi pokušaj rušenja aktualne Vlade. Tko je pisao “Lex Agrokor”? Tko je politički odgovoran za ugrožavanje države zbog situacije u Agrokoru? Koje su sve institucije trebale davno prije reagirati – a nisu – i koliko daleko u prošlosti?

Hoće li ova osjetljiva faza oko Agrokora i saborskog istražnog povjerenstva uzdrmati Vladu do razine njezina pucanja? Kad bi se to kojim slučajem i dogodilo, kako bi reagirali birači? Tko bi iz ovoga uopće izvukao glasačku korist – vladajući ili parlamentarna (glasna) oporba?

Prema ponašanju Andreja Plenkovića (Vlade i HDZ-a) s jedne strane te Davora Bernardića (SDP-a) s druge strane, kojoj možemo dodati i ostalu oporbu, zasad nam se ne čini da oporba radi neki javno relevantan posao koji bi uzdrmao Vladu. Više nam se čini da takva oporba i dalje uvjerava hrvatske birače u svoju nesposobnost za bilo kakav potencijal upravljanja Hrvatskom, pa se više trudi da svojim ubodima oslabi vlast, negoli sebe predstavi kao alternativu toj vlasti. Uopće ne vidimo niti jednu oporbenu ideju koja bi na primjeru Agrokora popravljala hrvatske političke procese već danas i time skrenula pozornost na sebe ne samo kao kritičara vladajućih, nego i kao jamca za bolje vođenje tih istih procesa koje kritizira.

I dok će se najveći dio javnosti fokusirati na prošlost, i dok će se na prošlost fokusirati i pravosudna tijela, i dok se na prošlost fokusira i parlamentarna svađalačka politika, nama se čini da će biti najmanje onih koji će se fokusirati na budućnost. Dakle, na pokušaj da se zbog svega što se oko Agrokora događalo i događa, već sada razmotre standardi koji će skupe pouke (kad su već tako skupe) barem iskoristiti za kvalitetnije okvire i procese u najbližoj budućnosti. Birači bi to ovako verbalizirali: znamo da znate napadati poteze vlasti, ali ne znate nas uvjeriti da biste sami znali bolje upravljati takvim istim situacijama da ste vlast.

Kad je već pokretan “Lex Agrokor” kao specijalni pravni alat za posebne i najveće subjekte koji utječu na cijelu državu, zašto oporba – u dobroj vjeri – nije tražila određenu promatračku poziciju nad tekućim procesima, umjesto političkog prepucavanja oko saborskog istražnog povjerenstva za prošlost? Odgovor je jednostavan: zato što oporbi nije ni stalo do toga da vlast uspješno prođe kroz ovaj problem (kojemu su u svojim udjelima kumovale sve prošle vlasti), nego da ona poentira na “obdukciji” Agrokora u korist svoje političke pozicije.

 

 

Prioriteti povjerenstva: istraživanje prošlost ili monitoring nad tekućim procesima oko Agrokora?

 

Hrvatska je politika, do parlamentarnih izbora 2015. godine, dosezala kulminaciju duopolne podjele poznatije pod “ustaša-partizan” kvalifikacijom. Pojavom Mosta 2015., a zatim i uspjehom Živog zida 2016. godine, “crta razgraničenja” pomaknuta je na suvremenu razdjelnicu koja bi mogla imati metaforičku definiciju u pojmovima “krivci-pravednici” (u odnosu na sveukupno zatečeno stanje u Hrvatskoj). Ako razdjelnicu promatramo u rujnu 2015. onda je podjela bila takva da se pod “krivce” moglo svesti HDZ i SDP sa svim njihovim dotadašnjim koalicijskim pomagačima. Naravno, nakon prve HDZ-Mostove vlade, novi parlamentarni “igrač” (Živi zid) u “krivce” je, ili barem na poziciju “crtice” između “krivaca-pravednika”, gurao i Mostovce.

Naravno, isključenjem iz druge HDZ-Mostove vlade Most se nastoji vratiti u nulto percepcijsko stanje iz 2015. No, još je zanimljivija operacija memorije koju poduzima SDP pretrčavajući preko “crtice” čak i u poziciju “čišćeg pravednika” od samog Mosta, pri tome maksimalno sotonizirajući “ostatke ostataka” HNS-a, bacajući na njega svu zajedničku kompromitirajuću prošlost.

I čime to rezultira? Pozitivnom homogenizacijom biračkog tijela oko svih “novo-starih pravednika” (Živi zid – Most – SDP), odnosno naspram “staro-starih krivaca” (HDZ – HNS)? Ne.

Birači Živog zida ne mogu zamisliti Most, kao ni HDZ. Ali ni SDP. Birači SDP-a ne mogu zamisliti HDZ, kao ni Most, a sada ni HNS. Birači Mosta uopće više ne znaju koga mogu, a koga ne mogu zamisliti (u nekoj koalicijskoj kombinaciji koju bi priželjkivali). Birači HNS-a i ne trebaju ništa zamišljati, jer uglavnom više i ne postoje. A birači HDZ-a više nikoga i ne mogu zamišljati (kao dodatni koalicijski prostor, jer je on jednostavno nestao). Implozija nade u politiku toliko je snažna u Hrvatskoj da ni dva najnovija stranačka projekta biračima ne izazivaju nikakav ohrabrujući refleks, ni GLAS (Mrak-Taritaš) na lijevoj, ni Neovisni za Hrvatsku (Esih – Hasanbegović) na desnoj strani političkog igrališta.

Na prvo mjesto političkih preferencija ustoličen je “Nitko”. No taj “politički ateizam” koji simbolizira “Nikto” nije ni slučajan ni usputan. I neće nestati sam od sebe. Zbog načina na koji se zadnjih mjeseci javno “časte” dvije ključne političke stranke (HDZ i SDP) te kako se ponašaju dvije mlađe iznadpragovske opcije (Most i Živi zid), možemo samo predviđati daljnje nepovjerenje građana u sve ključne aktere na hrvatskoj političkoj sceni. U rujnu sam u dva intervjua (Večernji i Novi list) najavio stagnaciju političkog rejtinga svih opcija naglašavajući da će slaba i kritički jalova oporba biti problem političkoj dominaciji i samog Andreja Plenkovića. Razočaranje, gubitak nade u sve političke opcije, može trajati neko vrijeme, ali je pitanje može li to Hrvatska izdržati cijeli jedan mandat? Zato je sada, kad nema nikakve ozbiljnije snage opozicije u smjeru uvjeravanja birača da je ona ta koja može bolje voditi Hrvatsku (dapače, samo svakim danom šalje signale ne-moći i ne-vizije), pitanje kako će dalje i sama pozicija vladati narodom u političkoj ne-vjeri u ikakvo bolje sutra.

Vrhunac (ili dno!) hrvatskog političkog “ateizma” oslikava saborsko istražno povjerenstvo za Agrokor i Agrokor kao tema u cjelini (tu uključujemo i blog Ivice Todorića, ma tko da ga s njim i za njega piše). I nije tu toliko bitno što birači i građani nikome dominantno ne vjeruju po pitanju prošlih “grijeha”, koliko je stvar u tome što građani nemaju nade da će politika kakvu imamo u procesu kroz koji upravo prolazimo donijeti Hrvatskoj išta dobra. Kad pogledate parlamentarne stranke i političke opcije, kao i njihove predstavnike u povjerenstvu, zapravo vidite da je za sve njih zadatak povjerenstva završen – svi već znaju svoju verziju “istine”, samo sad trebaju “odraditi” svoj dio političke kampanje kroz materijal do kojeg će preko povjerenstva doći. Članovi povjerenstva koje još nije ni počelo s radom dali su toliko decidiranih kategoričnih unaprijed “zacementiranih” (oprečnih, naravno) izjava da gotovo nitko od njih ne bi mogao biti članom porote (već i na temelju samog znanja o tome što je porota iz američkih filmova). Nitko od članova povjerenstva iz ključnih političkih opcija nije ostavio ni milimetra prostora za to da će ga tek uvid u materijale u nešto uvjeriti ili razuvjeriti, jer oni već znaju sve što trebaju znati, samo im ti materijali trebaju da mogu javno poentirati nad suprotnom stranom. Takva se percepcija dobiva iz istupa tih članova povjerenstva.

Naše će se povjerenstvo baviti prošlošću, odnosno pitanjem tko je sve Ivici Todoriću omogućio da nam priredi “knjigovodstvenu” 2017. i nekoliko prethodnih “prepravljenih” godina. Ma nije problem baviti se prošlošću. Nemamo ništa protiv bavljenja ni onom prošlošću iz koje nam iskaču “ustaše-partizani”, “ploče”, “lustracije”, “privatizacije”, “pretvorbe”… Svim oblicima prošlosti i vrstama “kostura iz ormara” trebamo se baviti, ne opravdavajući se prednošću koju treba dati sadašnjosti i budućnosti. Postoji sasvim dovoljno prostora da se svim time bavimo, jer ne bave se isti ljudi, ista “struka” u cijeloj državi, jednim i drugim. Naravno, bavit ćemo se prošlošću pod uvjetom da nam bavljenje prošlošću ne bude izgovor za ne-bavljenje sadašnjošću i budućnošću. A to je naš ključni problem. I ključni razlog hrvatskog političkog “ateizma”. Jer naš “politički ateizam” nema veze s raščišćavanjem prošlosti, nego s nevjerom u sadašnjost, a još više u budućnost. Zato nam iz Hrvatske odlaze oni koji su u naponu snage, oni koji traže održivu sadašnjost i perspektivnu budućnost. Hrvatski “politički ateizam” ne izlazi iz neslaganja oko broja žrtava fažizma s jedne i komunizma s druge strane, nego iz neslaganja oko prioriteta sadašnjosti i budućnosti. Zato nam se događaju suvremene emigracijske “žrtve” koje opasno prijete neizdrživoj depopulaciji Hrvatske za koju su jednako odgovorne političke narcisoidne svađalice i vlasti i oporbe.

Kada sam u nekoliko posljednjih intervjua zazivao scenarij Plenković – Bernardićeva “sjedanja za stol” oko nekih ključnih tema, onda je to upravo suprotno od ovoga što se događa s ovakvim povjerenstvom za Agrokor. To “sjedanje za stol” ima smisla samo u smjeru pružanja nade hrvatskim građanima da će najveće (i u tom smislu i najodgovornije) političke opcije učiniti prve korake u smjeru državničke i strateške politike. A to je pružanje dokaza hrvatskoj javnosti da tekuće procese ne rade jedni drugima “iza leđa”, odnosno skrivajući ih jedni od drugih zbog kontroverznih, nezakonitih ili nečasnih nakana. Uz legitimno saborsko istražno povjerenstvo za prošlost Agrokora, trebalo je u tako velikom strateškom pitanju postići i međusobno povjerenje o oporbenom uvidu u model tekućeg procesa zbog budućnosti – svojevrsno promatračko povjerenstvo tekućeg rješavanja Agrokora (monitoring ili povjerenstvo za tekuća strateška pitanja).

Smatram, dakle, da je Vlada trebala proaktivno (kroz saborski ili neki sličan model monitoringa) ponuditi oporbi periodičan uvid u korake koji se poduzimaju u okviru “izvanrednog upravljanja” Agrokorom kao iznimnom strateškom problemu koji iziskuje i zaslužuje temeljni konsenzus vlasti i oporbe (istini za volju, na samom početku, Plenković je Bernardiću ponudio određenu uključenost u situaciju oko Agrokora, no to nije prihvaćeno). Takvi oblici uključivanja oporbe u ključne srateške procese osigurali bi u budućnosti kontinuitet preuzimanja i rješavanja takvih sistemskih pitanja bez diskontinuiteta i promjene načina njegova rješavanja u slučaju same promjene vlasti (a takva pitanja najčešće nisu rješiva u mandatu jedne vlade).

Oporba je, umjesto javnog sotoniziranja onih kojima je “vrući krumpir” koncerna Agrokor pao u ruke (ma što sada pisao Ivica Todorić o sigurnom upravljanju situacijom, koja je očito bila sigurna koliko i oni crtani junaci u trenutku kad stoje u zraku iznad provalije), trebala ponuditi strateško primirje, a ne rat. Tražeći, kako sam napomenuo, promatračku uključivost u tekuće procese kao prioritet, a ne zainteresiranost tek za istragu prošlosti s jasnom nakanom naslađivanja nad očekivanim dokazima grijehova “očeva” vladajuće stran(k)e.

Volio bih, dakle, vidjeti u Hrvatskoj odgovorni parlamentarizam koji će u najdelikatnijim situacijama znati odgovorno komunicirati s vladom (čak i bez svakondevnog dnevnopolitičkog senzacionalizma), kao i odgovornu vladu koja će u strateškim pitanjima znati uvažiti i interes oporbe pružajući joj uvid u procese izravno (u mjeri i tempu koji je moguć), a ne da se o tome mora informirati preko medijskih izvora i nagađanja. Mene bi tako, više negoli trenutačno saborsko istražno povjerenstvo o prošlosti političkih odnosa prema Agrokoru, zanimalo saborsko promatračko povjerenstvo o praćenju sadašnjih aktivnosti Vlade oko rješavanja aktualne situacije u koncernu Agrokor.

Ono prvo rađat će idućih dana, tjedana i mjeseci nepovjerenje, optužbe i spinove, a ovo drugo bi osiguralo povjerenje i sigurnost da se ne ponavlja neki stari politički nedopustiv scenarij. Ono prvo samo će produbiti hrvatski “politički ateizam” (nitko nikom neće vjerovati), a ovo drugo bi kod birača i političke javnosti možda čak i vratilo nešto vjere u politiku kao odgovoran posao.

Ovo drugo možda ne bi srušilo ili ubrzalo pad Vlade, ali bi oporbu ojačalo konstruktivnošću, čime bi Vladi i vladajućima pripredila ravnopravniju poziciju prije sljedećih parlamentarnih izbora.

Ono prvo, na pirovu radost oporbe, možda i sruši ili ubrza pad Vlade, ali je pitanje može li građanima vratiti vjeru u politiku toliko koliko treba sadašnjoj oporbi da bi završila kao vlast nakon tih novih izbora.

 

 

Oporba i vlast u jeftinom prepucavanju – građani i demokracija na gubitku

 

Ma hajdemo biti iskreni i jasni oko istraživanja političke odgovornosti raznih institucija i vlada u povijesti Agrokora. Kad bismo medijima dali punu slobodu utvrđivanja političke veze i povlastice Ivice Todorića (dakle, ulogu saborskog istražnog povjerenstva), oni bi to odradili u samo nekoliko (tje)dana, i vjerojatno detaljnije i preciznije od saborskih zastupnika, a većina među njima zadržala bi i određenu objektivnost i neutralnost (neki su već započeli feljtone u tom smjeru). Mediji su sve te procese već pratili, uočavali nelogičnosti, pogodovanja…, pa bi i bez znoja saborskih zastupnika vrlo brzo došli do materijala u opsegu i meritumu do kojeg će doći saborsko povjerenstvo (oslanjajući se na rezultate dosadašnjih takvih povjerenstava). Zbog poznavanja i praćenja te problematike, siguran sam i da je većina novinara upućenija i stručnija za tu problematiku od samih članova saborskog povjerenstva.

Nažalost ne znam očekuje li itko u Hrvatskoj od saborskih zastupnika išta doli političko optuživanje radi podizanja vlastitog rejtinga i boljeg izbornog rezultata na prvim sljedećim (parlamentarnim) izborima. Da je parlamentarnim strankama uistinu do Hrvatske vjerojatno bi se oni prvi sjetili da se kao prvenstveni cilj zaštiti sadašnji proces oko Agrokora, kako ne bi došlo ni do nenamjernih grešaka ni do namjernih nepravilnosti. Oporba bi se borila za fer uvid u procese (jer vladajući ih ionako imaju i vode ih), ali bi vladajućima jamčila korektnost i diskreciju kako se ti procesi ne bi kompromitirali. Tada bi i vladajući i oporba bili na strani Hrvatske u ovako velikoj stvari i delikatnoj situaciji, a Ivica Todorić ne bi mogao igrati na kartu saborskog istražnog povjerenstva kao mjesta iskorištavanja političkih ratova za vlastitu bolju poziciju. Čak bi i Todorićeve objave na blogu bile besmislene. S druge strane pravosudni procesi i prave istrage (jer je naziv saborskog povjerenstva kao “istražnog” pogrešan) vodile bi se tamo gdje se i trebaju voditi. A za raščišćavanje političkih veza i odnosa Todorića i stranaka (za što nam uopće ne treba saborsko “istražno” povjerenstvo, nego upravo javno-medijsko) dogodilo bi se (i dogodit će se) na prvim sljedećim izborima uoči kojih sve stran(k)e mogu dobro pripremiti “dokazni materijal” kontra one druge strane.

A kako sada stvari stoje ni vladajući ni aktualna oporba neće se oko toga previše okoristiti, nego samo još više učvrstiti “politički ateizam” u zasad neutralne i neopredjeljene birače.

Dakle, u javnosti se neće dogoditi povjerenje ni prema jednoj strani na temelju stranačkih apriorističkih ukazivanja prstom isključivo na onu drugu stranu, kako to čine članovi (posebno) oporbenih stranaka (logično, jer vladajućima uvijek više odgovara šutnja). Budući da bi Andreju Plenkoviću trebala odgovarati određena kontrolirana doza povjerenja javnosti (do razine da se dnevnopolitičkim objavama raznih informacija ne kompromitira ili samo suđenje ili sam proces rješavanja problema oko Agrokora), upravo je on (HDZ) trebao oporbi ponuditi određeni institucionalizirani oblik korektnog uvida u određene procese oko Agrokora (jednom tjedno ili mjesečno, već prema dinamici procesa u raznim fazama), pa bi time izbio argument teorija zavjere koje obilato koriste najglasniji populisti iz oporbenih redova.

Da je oporba tražila takvo “promatračko povjerenstvo” (umjesto “istražnog”), a ne forsirala galamu o “lopovima” koji ne žele otkriti ovo ili ono (pa ih mi “pravedni” idemo preko povjerenstva na to natjerati), sada bi bila neusporedivo uvaženija u javnosti. I to jednako u slučaju da im je većina izašla u susret i omogućila im uključivost u precese, kao i u slučaju da ih je vladajuća većina odbila i zatvorila im vrata za svako promatračko pravo uvida nad tekućim procesima rješavanja problema Agrokora i njegova utjecaja na hrvatsku stabilnost i budućnost. Takvim pristupom oporba bi bila u “win-win” situaciji. A u javnom prostoru ionako bi na vidjelo izašle (i izaći će i bez saborskog istražnog povjerenstva) sve ključne dimenzije političke pozadine Agrokora.

Za mene kao građanina i poreznog obveznika iznimno je bitno da političke strukture pokažu odgovornost i ozbiljnost prema sadašnjosti i budućnosti, a ne samo prema prošlosti kao izvoru argumenata za svoje svađe čak i pod cijenu državne štete. Ja želim što manje štete od Agrokora za budućnost, a tek kad budem u to siguran, onda želim političke istrage oko prošlosti, radi otklanjanja takvih scenarija u budućnosti. Političke opcije u Saboru me zasad nisu uvjerile ni u šta drugo negoli da im je do parazitskog poentiranja na prošlosti. Tako na sve ovo gleda znatan i možda presudni dio biračkog tijela.

Iako oporba opet nije dorasla razini na kojoj “igra” Andrej Plenković (stalno i promašeno traži neke teorije zavjere, nesigurnost, neodlučnost, kupljenost-prodanost), čini mi se da (za razliku od lokalnih izbora kad je Andrej Plenković suvereno proveo HDZ do terenske pobijede u odnosu na sve druge stranke, osim na IDS i nezavisne liste) sada situacija nije dobitnička ni za vladajuće. Pad ukupnog povjerenja u politiku gotovo je poprimio lančani slijed u ovo jesensko vrijeme (slučajevi HNSa i Mamića, Horvatinčića, Todorića…, a tu je još i latentno stanje oko ZDS, slučaj požeško-slavonskog župana…), pa će sve to zajedno Andreju Plenkoviću samo stvarati utege vladanja i suverenijeg rješavanja problematičnih tema.

Umjesto vraćanja kakvog-takvog povjerenja u politiku, makar i minimalne “win-win” pozicije, mi ćemo najvjerojatnije imati “lose-lose” situaciju kad je riječ o povjerenju građana u politiku kao takvu.

Sada se ne događaju izbori, pa to Andreja Plenkovića možda ne zabrinjava i možda se u postupcima ne vodi razmišljanjem o rejtingu i povjerenju građana, ali to bi moglo postati bitno (i posljedično problematično) za javnu potporu u nekim drugim pitanjima koja su (ili će biti) na dnevnom redu njegove Vlade. A tada će trebati imati javnu snagu (koju sada gubi) ili će ovisiti o svakoj skupini koja zagalami na neka svoja prava ili neke svoje želje.

A kad je riječ o snazi vlastite pozicije, ma kako se na trenutke činila snažna galama oporbe, Andreju Plenkoviću najveće su probleme zadali, i iz dana u dan kao po nekom namjernom planu zadaju, “mangupi” iz vlastitih redova. I to ne tako što ih mediji slučajno otkriju, nego se oni sami hvale i nameću svojim objavama i svojim intervjuima. Kad Andrej Plenković uvjerava hrvatsku javnost u svoju privrženost vladavini prava i zakonitom funkcioniranju institucija, onda prije toga treba najprije proguglati sve portale da vidi je li toga jutra neki HDZ-ovac izašao s kakvim samohvalama o ignoriranju takvih standarda. Nema tog Marasa i Grmoje koji HDZ-u mogu smisliti bolniji javni ubod i udar na rejting, koliko to HDZ-u mogu učiniti u namjernoj bahatosti (a ne slučajno) sami visokopozicionirani članovi HDZ-a.

Nepovjerenje u politiku, “politički ateizam”, najdominantniji je politički okvir u kojem danas živimo. On je proizvod loših politika. On urušava nadu na dvostruk način: umanjuje vjeru i otežava pojavu neke nove političke opcije, a padom izlaznosti na izborima opet ostavlja na vlasti stare politike koje su ga i proizvele.

U slučaju izbora pod ovakvim okolnostima izlaznost bi se još smanjila, bez pojave jedne potpuno nove opcije došlo bi do disperzije glasova na više malih opcija koje uglavnom ne bi prešle prag, koalicije ne bi postigle nikakve sinergije i pobijedio bi jači od dvije vodeće političke stranke. To bi bilo vegetiranje na dnu političke nade.

No i dno ima svoju granicu. Ali tada se, u slučaju pojave nečeg novog, ruše stare opcije i njihove čahure brže negoli itko prethodno može očekivati.

Podijelite:Share on Facebook1Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone