NUŽAN JE HRVATSKI KONSENZUS I POLITIČKA ISKRENOST U ODNOSU NA NEDEMOKRATSKO NASLJEĐE

By | 4. listopada 2017.

(ciklus suverenizam)

Vrijeme je za veliki hrvatski konsenzus u nekim ključnim pitanjima naše političke suverenosti. Sazrelo je vrijeme u kojem hrvatska politička javnost želi konstruktivna i hrabra rješenja određenih opterećujućih pitanja bez upadanja u zamke neprestanog ponavljanja starih zamagljenih tema. Jalova i neiskrena nadmudrivanja vlasti i oporbe (bez obzira na predznak i promjene pozicija u tom odnosu) zajednički zarobljavaju Hrvatsku u nazadovanje, stagnaciju i neperspektivnost. Predugo traje i već je svima preočito međusobno nabacivanje najrelevantnijih političkih opcija jeftinim populizmom – za mrvicu vlastite javne koristi, što nam se na kraju svima obija o glavu potpunom apatijom birača ne samo prema politici nego i prema samoj Hrvatskoj. Mladi i obrazovani odlaze iz Hrvatske razočarani u cjelovitu sliku hrvatske države, a ne isključivo zbog nekog privremenog poslovnog izazova. To valja napokon shvatiti i priznati.

Vrijeme je da Hrvatska odraste i shvati koliko je neke odluke važno donositi radi same Hrvatske, a ne ih odgađati zbog toga da nekome “dokažemo” kako se ne damo “ucjenjivati”, kako ne dopuštamo da se nama “upravlja” iz nekih tuđih centara moći.

Neke smo si zamke u stanju sami podmetati. A ima i zamki koje Hrvatskoj podmeću oni koji se busaju u najneupitniji ekskluzivizam svojega hrvatstva. I to onog “velikog”, “nedodirljivog” i “beskompromisnog”. I tko bi se onda usudio racionalno razložiti određeni problem i pokazati da je on svjesno ili nesvjesno podmetnut.

Svjestan da je Vlada svojem Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti (ili Vijeću za suočavanje s prošlošću) dala širok zadatak izrade cjelovitog rješenja odnosa prema nasljeđu svih nedemokratskih režima, ovdje ću se pozabaviti (samo) jednim elementom. Ne zato što drugi ne postoje kao materijal za jednako razmatranje, ali ni zato da se zamagljivanjem jednog odustane od rasvjetljavanja drugog. Svaki se element može zasebno uzeti u razmatranje i rasvijetliti neuvjetovano usporednim promatranjem nekog drugog, a država se na kraju treba očitovati o svim nedemokratskim sustavima i njihovom naslijeđu u cijelosti.

Postoji još jedan važan korak u iskrenom dosezanju odmaka od nekog nedemokratskog nasljeđa, a to je da onaj dio populacije kojem se taj element dominantno predbacuje dođe do što veće razine dobrovoljnog odustajanja, a ne da se zabrana i sankcioniranje dogodi kao rezultat pritiska i političke pobjede one “druge strane” koja se jednako tako ne želi riješiti nekog svojeg dijela nedemokratskog nasljeđa. Ako se u otklonu od (samo jednog) nedemokratskog režima opet dogode “pobjednici” i “poraženi” u velikom nacionalnom opsegu (tu marginalne provokatore, kojih će uvijek biti i koji ionako nisu ni za kakvo rješenje, ne uzimam kao relevantan uzorak!), tada nećemo imati konsenzus oko rješenja, nego samo prigušeni vulkan koji će nakupljati podzemnu snagu za neku buduću erupciju.

Mi i danas u Hrvatskoj vidimo javljanje političkih grupacija unutar hrvatskog naroda (i to ne samo na jednoj svjetonazorskoj strani!) kojima je vlastito dnevnopolitičko poentiranje važniji cilj, negoli stvarno razumijevanje i donošenje održivog rješenja nekog opterećujućeg pitanja. Pa oni koji mašu zastavama jednog nedemokratskog režima, zagovaraju radikalno sankcioniranje onih koji to rade sa simbolima drugog.

Većinsko-manjinska opterećenost

Ako u nekoj državi postoje i napetosti negativnog nasljeđa između većinskog i manjinskog ili manjinskih naroda, tada za rješavanje nekog pitanja opterećujuća može biti već i sama netaktičnost javne komunikacije većinskih i manjinskih političkih predstavnika. Naime, većinski dio može imati osjećaj nametanja, ucjena, uvjetovanja…, posebno ako politički predstavnici manjinske strane svoje istupe potenciraju kao takve. Zato je mudrost u spuštanju javne komunikacije na minimalni ili nulti docirajući govor, a ne na licitiranje popisa elemenata s kojima netko (većinsko-manjinski) ne bi bio zadovoljan. Tada slijedi reakcija javnih promotora većinskog naroda u stilu “neće nama manjinci uvjetovati i voditi državu” i docirajuće reakcije manjinskih predstavnika s druge strane, koje opet mogu većinskoj strani služiti kao dokaz ucjenjivačke manjinske pozicije. U takvom slučaju neće se dogoditi rješenje, nego samo zlopamćenje za neko novo razračunavanje u nekom budućem konfliktu.

Većinsko-manjinski hrvatsko-srpski odnos višestruko je opterećen. Opterećen je neravnopravnim odnosom u prvoj zajedničkoj državi. Zatim Drugim svjetskim ratom i njegovim nasljeđem. I na kraju Domovinskim ratom i suvremenim nerješenim pitanjima.

Činjenica je da mi u Drugom svjetskom ratu nismo imali završnu pobjedu demokratskog nad nedemokratskim sustavom, pa da su u ovom demokratskom zajedno sudjelovali pripadnici dijela većinskog i dijela manjinskog naroda, nego smo nasuprot ustaškog režima imali i protuvećinski četnički element (usred rata) i nedemokratski totalitarni komunistički element (usred i poslije rata). Svi hrvatski demokratski elementi (pa onda i oni demokratski manjinski srpski) u turbulencijama Drugog svjetskog rata bili su u konačnici iskorišteni i prevareni od nedemokratskih. Nasuprot jednog populističkog i politikantskog antidemokratskog istupa o dvije hrvatske pobjede u Drugom svjetskom ratu, ako kao najviše mjerilo uzmemo demokratsko društvo, prije će biti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu (uvjetno rečeno) dva puta izgubili. Pri tome ne dovodimo u pitanje antifašistički predznak jedne strane, koliko je povijesno jasno i čisto da ta opravdana borba protiv jednog totalitarizma Hrvatsku nije uvela u društvo u kakvom su nakon Drugog svjetskog rata završile Francuska, Nizozemska, Belgija, Danska ili Norveška, a onda i sama tadašnja fašistička Italija, tadašnja nacistička Njemačka (barem veći zapadni dio) i tadašnji militaristički Japan. Čak su i te tri države imale sreću što su rat izgubile od demokratskog svijeta, a ne pobijedile zarobljene samo nekim drugim nedemokratskim režimom. U takvu demokratsku baštinu mi smo ušli podudarno s osamostaljenjem tek u devedesetim godinama, s četrdeset i pet godina kašnjenja. Ali ono što tu valja naglasiti jest činjenica da u demokratsko društvo nismo ušli nikakvim građanskim ratom. Sve su političke opcije (pa i SDP u transformaciji iz SKH) postigle nacionalni konsenzus o promjeni jednostranačkog u pluralni sustav – zato nismo imali unutarhrvatski građanski rat uzrokovan različitom idejom hrvatske države.

Ali u trenutku samog mirnog prijelaza iz nedemokratskog sustava u demokratski sudjelovali smo u ratu – ratu za samostalnost u kojem je na drugoj strani bila i Srbija i srpska manjina u Hrvatskoj. Znamo reći da su se za hrvatsku samostalnost (a ne za različitu ideju hrvatske države u građanskom ratu) tada zajedno borili “sinovi partizana i ustaša”, a to znači da su se borili za Hrvatsku kakvu nam nisu ostavili ni jedni ni drugi “očevi” – demokratsku i samostalnu državu. U borbi za takvu državu sudjelovale su i postrojbe HOS-a. I to je kontekst koji nema nikakve sadržajne veze s NDH. Postrojbe HOS-a nisu ratovale za totalitarnu, nego demokratsku, slobodnu i samostalnu Hrvatsku. To je nedvojbena činjenica. Ali pozdrav “Za dom spremni!” u njihovu amblemu nije originalan, nego je preuzet. Taj se pozdrav ne da svesti na Domovinski rat, niti se Domovinskim ratom može pokriti njegova izvorna povezanost s ustaškim periodom. To i nije bila uloga Domovinskog rata, kao što ni nasljeđe ustaškog režima ne može, zbog korištenja navedenog pozdrava, zasjeniti žrtve dragovoljaca HOS-a koji su ga nosili na odorama.

Zbog takvog negativnog nasljeđa, s jedne strane, i pozitivne uloge dragovoljaca HOS-a, s druge strane, povezanog jednim opterećujućim pozdravom, u postupku otklona od nekih elemenata nedemokratskog režima važna je i politička taktičnost dolaska do održivog rješenja. Onaj tko iskreno želi sudjelovati u korjenitom rješavanju problema neće netaktičnošću svjesno i namjerno izazivati produbljivanje, umjesto rješavanja nekog pitanja.

A upravo prema tom simbolu, tom pozdravu, danas u Hrvatskoj postoji većinski kapacitet mogućeg nenametnutog otklona od javne upotrebe. Današnji trenutak u kojem sintagmu “Za dom spremni!” više nitko relevantan ne osporava kao izvorno (u točno tom obliku) ustaški pozdrav (bez obzira na to što neki elementi toga pozdrava imaju i dublju povijest kakvu cjelina nema), moguće je uzeti kao točku-poziciju koja može uroditi pozitivnim i prihvatljivim rješenjem. Ako netko želi srušiti tu mogućnost pozitivnog i prihvatljivog rješenja, namjerno će radikalizirati (iz bilo kojeg krajnjeg kuta) svoj govor i taktički namjerno izazivati reakciju, odnosno postavljati zamku krivnje onoj “drugoj strani”.

Pozdrav “Za dom spremni!” se i danas od mnogih koristi kao dobro “gorivo” za potpalu sukoba, pa ga neki, miješajući suvereno domoljublje s inatom (a neki i sa svjesnom zlonamjernom provokacijom), ne daju ni dirnuti, dok drugi “gase vatru benzinom” kako bi izvukli i sve druge koristi kojih ne bi bilo kad bi se postiglo cjelovito rješenje otklona od ustaškog nasljeđa i tako potrošilo “gorivo” koje im dobro služi za političke ucjene.

Ono što svi dobronamjerni trebaju u startu znati jest to da se otklonom od nekog simbola totalitarizma ne vrši otklon od ljudi koji su živjeli u tom vremenu, niti od svih onih koji su i sami nosili neko totalitarno obilježje, pa čak ni od pojmova, slova ili stilskih elemenata koji su sadržani u nekom simbolu ili pozdravu. Otklon se radi od negativnog nasljeđa koje je neki simbol ili pozdrav predstavljao, a koje taj simbol i dalje (makar i djelomično) predstavlja. Nekorištenje (ili zabrana) nekog simbola ili pozdrava provodi se zbog poruke da se ne reanimira to negativno nasljeđe, a ne da se stigmatizira neki svjetonazorski dio vlastitog ili tuđeg naroda ili neka skupina koja je djelovala u godinama nastanka tog negativnog nasljeđa, a koja djeluje i danas (npr. neka vjerska zajednica, udruga i slično).

Uvijek je dragocjenije i korisnije ako se otklon od nekog negativnog nasljeđa dogodi proaktivno i autonomno od one strane kojoj je to nasljeđe teret, nego kao zabrana “isposlovana” od strane kojoj je to nasljeđe smetnja. Uloga većinske političke kritične mase je uvjeriti većinu u dobrobit otklona od vlastitog negativnog nasljeđa, a uloga manjinskih predstavnika je uvjeriti manjinu u važnost pružanja prilike većini da što samostalnije stigne do otklona od negativnog nasljeđa.

Pozdravi se ne promatraju sami po sebi, nego u kontekstu sustava kojemu su služili

Bez ikakva izjednačavanja ambijenta i nuđenja jednodimenzionalnog paritetnog rješenja, sučelit ćemo kratkom usporedbom dvaju pozdrava iz naših opterećujućih nasljeđa. Teret nekog simbola ili pozdrava ne procjenjuje se na temelju afirmativnih dojmova onoga kojem je on prihvatljiv, nego na temelju argumenata onog kod koga on izaziva nemir. A i jedan i drugi pozdrav, koje ćemo sada navesti, kod nemalog broja osoba izazivaju opravdanu jezu!

“Za dom spremni!” je pozdrav koji sam po sebi ima pojmovno afirmativan sadržaj. Biti za svoju domovinu raspoloživ ili biti na raspolaganju za svoju domovinu – što je tu na prvi pogled problematično? Pa ipak ja osobno nikad u životu nisam, niti mislim ikoga ikada pozdraviti tim pozdravom. Dovoljan mi je razlog to da je ta “spremnost” za jedan dio mojih sunarodnjaka u četverogodišnjem trajanju NDH značila i “spremnost” da (u ime njihova pogleda na ustroj “doma”) mogu bez suda (iz bilo kojeg razloga) bilo koga ubiti ili rasno stigmatizirati (sa svim nečovječnim posljedicama). Stoga nikad ne bih pomislio izgovaranjem tog pozdrava ili korištenjem te sintagme otvoriti mogućnost zaključka da i ja dijelim, ili čak i samo simpatiziram, takvu “spremnost”. Oni su – ti moji sunarodnjaci – počinili neoperivu ljagu (da se poslužim malim citatom) tom pozdravu, te ga ja autonomno, neucijenjeno, neuvjetovano, nenametnuto – suvereno odbacujem!

Istodobno i ja sam “za” Hrvatsku koja će biti drag “dom” svakom svojem stanovniku i sigurno utočište svakom gostu. Ja sam “za dom” “spreman” biti i napadan od onih koji nisu za Hrvatsku otklonjenu od ustaškog nasljeđa, ali su “za dom spremni” spremni vikati i kad “varaju na vagi” i kad uzimaju što im ne pripada i kad ne plaćaju porez državi ili “domu” za kojeg su tobože “spremni”. Kao da o tom jednom pozdravu trajno ovisi suverenost hrvatske države, a nije i ne može biti tako, čak i da nema nimalo negativnog nasljeđa na njemu! Jer postoje i neokaljani simboli u hrvatskoj povijesti (kao i u povijesti drugih naroda) koji su jednostavno iščezli iz uporabe, pa zbog toga nitko ne izvodi zaključak da smo zbog toga manje suvereni i u nečem zakinuti. Primjerice, sintagma Dubrovačke Republike “zaboravi privatno, misli na javno” bila nam je daleko aktualnija, vrednija i potrebnija tijekom privatizacije od pozdrava “Za dom spremni!” (čak i da nema nikakvo negativno nasljeđe), ali je nažalost nismo aktivirali iz svojeg pozitivnog povijesnog nasljeđa. I dok su dragovoljci HOS-a zapravo ginuli pod sadržajem dubrovačkog imperativa “Zaboravi privatno, misli na javno”, neki su drugi bili sasvim “spremni” na nemoralan način i isključivo u svoju korist privatizirati ono najvrjednije što je u tom našem “domu” pripadalo svima nama.

Drugi je pozdrav iz našeg opterećujućeg nasljeđa “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”.

Što vrijedi pozitivan pojmovni sadržaj toga pozdrava u kojem se čak ne kaže “smrt fašistima”, nego “smrt fašizmu”, kad ta pojmovna pozitivnost njegova formalnog sadržaja nema veze sa sadržajem kojeg su osjetile žrtve totalitarnog sustava kojemu je služio kao simbolička poruka? Što vrijedi u njemu neupitna pozitivna proklamacija “sloboda narodu”, kad se neki naježe kad to vide na nekom starom dokumentu? I to ne iz nekog sitnog razloga neslaganja s političkom filozofijom onih koji su ga koristili, nego zato što je taj pozdrav (između ostalog) bio i na dokumentu (dakle ne u nekom privatnom spomenaru) kojim se nekoga osuđuje na smrt i oduzimanje imovine nakon što je on već ubijen! Zato što i danas postoji živuća kći koja je vidjela kako joj s kućnog praga oca odvode u “smrt” (navodnici su zbog citata dijela pozdrava) samo zato što je bio službenik u prethodnoj državi, a koja je zatim “slobodu” desetljećima nakon toga na svojoj koži doživljavala kao poluobespravljena stigmatizirana osoba.

Znamo li za situacije kad je neki privilegirani nositelj tog simbola lažno oklevetao i prijavio nekog nedužnog te se nakon toga okoristio njegovom ili nekom drugom tuđom imovinom? Da, neki koji se izruguju modelu naše suvremene privatizacije, možda i sami baštine otetu imovinu tijekom “privatizacije” iz vremena “podruštvljenja” nečijem imovine koja je “društveno” završila u njihovoj današnjoj obiteljskoj imovinskoj kartici.

Da, na Vladinom će Vijeću biti zadatak da procijeni koliko je neki simbol opterećen nedemokratskim režimom u cijelosti, a koliko je nešto (samo) zlorabljeno individualnim nedjelima pojedinaca koji su imali prigodu iskoristiti ga za svoje privatno, a ne opće dobro (da se opet i s ove druge svjetonazorske strane referiramo na isti imperativ Dubrovačke Republike). Ova rasprava ne ulazi u taj ukupni kontekst.

Završeni konteksti

“Za dom spremni!” se na prvu (bez racionalnog pristupa) nameće kao golemi problem koji je ušao u razne pore hrvatskog društva, pa se naoko čini da bi mogao nastati veliki otpor u slučaju njegova uklanjanja iz javnog prostora. No kad racionalno pogledamo raširenost njegove javne prisutnosti shvatimo potpunu suprotnost tom mogućem prvom dojmu. Kao prvo “Za dom spremni!” ne postoji kao aktivni pozdrav u relevantnom javnom prostoru Republike Hrvatske. Nitko se u svakodnevnoj praksi ne služi tim pozdravom, osim na subkulturnoj i subpolitičkoj margini. Zapravo, postoji samo nekoliko statuta udruga HOS-a u kojima se nalaze odobreni amblemi s tim izričajem (a koje su odobravale ili barem od njega okretale glavu i HDZ-ove i SDP-ove koalicijske vlasti) i nekoliko spomen-obilježja poginulim dragovoljcima HOS-a na kojima je taj izraz prisutan. I to je u aktivnom upotrebnom smislu sve. Ne postoji nikakvo drugo aktivno, a kamoli masovno, službeno korištenje navedene sintagme, pa bi njezino zakonsko brisanje iz upotrebe prošlo tako da to zapravo nitko ne bi ni osjetio u svojem redovnom životu. Dakle, ne postoji aktivna javna upotreba u takvom opsegu da bi se nedopuštanjem korištenja pokrenula cijela lavina situacija koje treba ukinuti.

Ono na temelju čega se tom neaktivnom pitanju daje aktivnost i aktualnost jest činjenica da su ga u svojem znakovlju imale postrojbe HOS-a tijekom Domovinskog rata. Neki su časno žrtvovali živote s tim pozdravom na odorama. I tu se onda otvara faza rješavanja ili bijega od rješavanja tog pitanja koje tada postaje i problem i teret i (možda namjerna) zamka. Dragovoljci postrojbi HOS-a junački su branili svaku točku ove zemlje na koju su ratnim rasporedom bili poslani. A povijest se ne da izbrisati, pa ostaje činjenica da je taj (cjelovito ga uzevši) izvorno ustaški pozdrav, iz tko zna kakvih motiva (pa da je i podmetnut, svejedno!), završio na oznakama ratnih postrojbi uključenih u hrvatski vojni ustroj u Domovinskom ratu. I nosili su ga oni koji uopće nisu kalkulirali s vlastitim životima dok su izvlačili civile iz opkoljenog Vukovara. I kako sad “ukinuti” ZDS zbog jednog prethodnog negativnog nasljeđa i njegovih nevinih žrtava, a ne obezvrijediti drugo pozitivno nasljeđe i njegove nevine žrtve!?

Dva različita konteksta, dva suprotna nasljeđa, a ista sintagma. A oba su konteksta završila – i Drugi svjetski rat i Domovinski rat – pa ih se ne da više korigirati nekim stilskim detaljem koji bi unio tu dodanu vrijednost bitne razlike. I jedna i druga kontekstna stranica povijesti je zatvorena i nedodirljiva u sebi. A jedna drugoj kao da šalju nerješivu zagonetku ili čak zamku. Zabranom sintagme radi pijeteta žrtava ustaškog režima gazimo pijetet žrtvama HOS-a iz Domovinskog rata. Legalizacijom iste sintagme u modernoj Hrvatskoj, radi pijeteta HOS-ovih žrtava iz Domovinskog rata, gazimo pijetet žrtvama ustaškog režima. Čini se kao da u oba slučaja jedne žrtve smetaju drugima.

Srećom – samo se čini. Zapravo, jedno jedino jedinstveno rješenje ostavlja pijetet i jednim i drugim žrtvama netaknut i neoskvrnjiv. A upravo ona dva rješenja koja bi bila oprečna u oba bi slučaja oskvrnjivala pijetet prema jednim ili drugim žrtvama. Naime, kad bi se o pijetetu odlučivalo samo na temelju opterećenja ili uzvišenosti nekog simbola, onda je to zapravo pijetet prem simbolu, a ne prema žrtvama samim. No ako je pijetet zaista okrenut samim žrtvama, onda je i nama ovdje cilj tražiti rješenje koje neće okrnjiti pijetet ni prema žrtvama Drugog svjetskog rata ni prema žrtvama Domovinskog rata, a sasvim je sekundarno gdje će pri tome završiti neki simbol. Opstojnosti simbola prilazimo kao sekundarnoj poziciji u smislu traženja rješenja.

Postavimo najprije pitanje pijeteta prema žrtvama ustaškog režima. Je li ozakonjenjem aktivne upotreba pozdrava “Za dom spremni!” moguće zadržati pijetet prema tim žrtvama, čak i kad bismo spomen-ploče s tim pozdravom izmještali na nenaseljena područja u Republici Hrvatskoj. Ma jasno je da nije. Jer nije ključ u lokaciji, iako ona može biti manje ili više provocirajuća. Budući da je ta stranica povijesti završila, memoriju vezanu uz taj pozdrav i Drugi svjetski rat nije moguće popravljati. Negativnu memoriju koju prema tom pozdravu imaju žrtve ustaškog režima nemoguće je zamijeniti pozitivnom memorijom koju prema istovjetnom pozdravu imaju neki drugi naraštaji. Obje memorije su istinite, obje su relevantne, ali pozitivna (mlađa) ne može ni zamijeniti ni ublažiti onu negativnu (stariju) jer se ne odnose na isti naraštaj i iste žrtve.

Zaključak prvi: radi čuvanja pijeteta prema žrtvama ustaškog režima taj se pozdrav ne smije danas zakonski nikome dopustiti i ne smije se odobriti njegovo javno korištenje.

Tko je baštinik nasljeđa postrojbi HOS-a danas?

Ako žrtva dragovoljaca HOS-a vrijedi jednako kao i žrtva žrtava ustaškog režima što ćemo s odnosom prema oznakama koje su nosili na sebi? Treba li radi pijeteta prema njima legalizirati onu istu sintagmu za koju smo zaključili da ju je nemoguće legalizirati bez narušavanja pijeteta prema žrtvama ustaškog režima? Valja nam vrlo jasno, racionalno i precizno pristupiti tom pitanju te vidjeti do kakvog će nas zaključka dovesti odnos prema te iste tri riječi u slučaju postrojbi HOS-a koje su ih u amblemu imale tijekom Domovinskog rata.

Možda već ova posljednja rečenica otkriva srž stvari i ukazuje na moguće rješenje. Naime, konstatirali smo da su postrojbe HOS-a “imale” taj pozdrav u svojim obilježjima. Riječ je, dakle, o prošlom vremenu. Postrojbe HOS-a, nastale kao dragovoljačke inicijative u samoobrani na samom početku Domovinskog rata, inkorporirane su u Hrvatsku vojsku. Od tog trenutka, pa tako i nakon Domovinskog rata, te postrojbe ne postoje izvan okvira Hrvatske vojske i izvan okvira Domovinskog rata. Zato te postrojbe danas više nisu prisutne kao nečije privatne postrojbe ili kao nečije privatno pravo, uključujući i preživjele dragovoljce tih postrojbi. Drugim riječima, nitko (pa ni sami ratni zapovjednici tih postrojbi, a još manje političke stranke, makar im bile poticatelj formiranja u ratu) ne može u svoje ime danas upravljati baštinom tih (ugašenih) postrojbi niti ih privatno “postrojavati” i s njima “marširati”. One nisu niti mogu biti ičije privatno pravno nasljeđe. Ne postoji privatni pravni nasljednik tih postrojbi. Drugim riječima, kad je u pitanju amblem, kao i cjelokupni identitet postrojbi HOS-a, on je sada (samo) povijesna činjenica. I pripada Hrvatskoj. Samo Republika Hrvatska može u određenim prigodama, upravljati nasljeđem ratnih postrojbi Hrvatske vojske.

Pravni (ne)kontinuitet

Ako obilježjima i baštinom ratnih postrojbi Hrvatske vojske (pa tako i HOS-a) može upravljati samo Republika Hrvatska, kako je moguće da se pojavljuju obilježja s pozdravom “Za dom spremni!”? Jednostavno stoga što je dijelu udruga HOS-a odobren amblem s upisanim navedenim pozdravom na sličan ili identičan način kako je to bilo i u amblemima ratnih postrojbi HOS-a. Tako je i na ploči u Jasenovcu, odnosno Novskoj. I tamo se formalno nalazi preslika amblema udruge, a ne ratne postrojbe HOS-a.

Što su ratne postrojbe, a što udruge? I mogu li udruge polagati pravo na amblem ratnih postrojbi radi održavanja sjećanja na te postrojbe?

Čak i kad je riječ o veteranskim udrugama koje čine bivši preživjeli pripadnici ratnih postrojbi, udruge nisu pravne nasljednice postrojbi ni njihovih obilježja. Postrojbe su sastavnice vojnih struktura (a član im je vojnik podložan vojnom ustroju i zapovijedi), dok su udruge privatne pravne osobe unutar civilnog društva (a onaj isti vojnik sada im može biti član kao osoba koja djeluje samoinicijativno). I dovoljna su samo tri člana za njihovo osnivanje. Udruge mogu čuvati memoriju na neke druge entitete, ali ne mogu preuzeti njihov identitet, pa čak i kada ih čine svi pripadnici nekadašnje ratne postrojbe. Jednostavno, ratne postrojbe i civilne udruge, čak i kad ih čine potpuno iste osobe, nemaju nikakav pravni kontinuitet i slijed. Jedno pripada državnom vojnom sustavu, a drugo civilnim privatnim udrugama.

Dobivanjem prava korištenja sintagme “Za dom spremni!” oni ne brane identitet ratne postrojbe, baš kao što ni zabranom korištenja te sintagme one (udruge) ne bi mogle reći da im netko u miru oduzima ono što su one (udruge) koristile na odorama u ratu.

Udruge, zahtjevom za korištenje sintagme ZDS u svojim statutima, ne legaliziraju, ne štite i ne predstavljaju čuvare vjerodostojnog službenog tumačenja ratnog konteksta korištenja pozdrava “Za dom spremni!”. To nije i ne može biti njihova uloga. Civilne udruge HOS-a danas mogu samo predstavljati sebe same i svoje članove. Mogu pozitivno utjecati na memoriju i pijetet prema svojim poginulim suborcima. Mogu promicati i afirmirati ulogu postrojbi HOS-a u obrani Republike Hrvatske. Ali udruge dragovoljaca HOS-a ne mogu preuzeti ekskluzivni pravni kontinuitet i baštinu od ratnih, ugašenih postrojbi HOS-a. Oni (veterani dragovoljci i branitelji), zbog zasluga, mogu imati snažan javni utjecaj, ali nemaju pravni utjecaj. Primjerice, neki ih naknadni civilni kriminal ili zločin može stajati i oduzimanja počasti, iako će ostati povijesno nedvojbeno zabilježeno da su časno zapovijedali nekom postrojbom tijekom rata ili bili njezini pripadnici.

Zato i u odnosu na pozdrav “Za dom spremni!”, veterani (organizirani u udruge ili osobno) mogu izražavati samo vlastitu sadašnju poziciju prema tom pozdravu. Tom svojom pozicijom oni mogu čak i štetiti ugledu postrojbi HOS-a i posebno pijetetu prema svojim poginulim suborcima, ostvarujući u današnje mirnodopsko vrijeme neke svoje nove suvremene ciljeve (skupne ili osobne), koji potencijalno čak mogu biti i suprotni u odnosu na kontekst žrtve svojih poginulih kolega.

Konstatirali smo da nijedan statut udruga HOS-a nema pravni slijed nekog drugog entiteta niti njegovih simbola, nego ih od nadležnog javnog tijela mora sam dobiti pozitivnim rješenjem – zato su, posljednjih dvadeset godina, sve vlade odgovorne za pozitivno dopuštanje ZDS-a u statutima udruga HOS-a. Zbog toga su i ključne političke opcije (bez obzira jesu li danas vladajuće ili oporbene) gotovo jednako odgovorne za pronalazak održivog i trajnog rješenja, bez politikantskog prebacivanja loptice krivnje samo na jednu stranu ili (u slučaju kvalitetnog rješenja) preuzimanja jednostranih zasluga.

A pripadnici postrojbi HOS-a nisu samo branitelji, jer među braniteljima ima i onih koji su jednostavno mobilizirani (što ne znači da se nisu mogli ponašati junački), nego su svi odreda dragovoljci. Oni su odlazili tamo gdje se drugi nisu usudili otići ni u mislima. Zbog toga i rješenje vezano za pozdrav u amblemu koji su nosili na svojim odorama treba uvažiti pijetet prema žrtvama dragovoljaca HOS-a, a ne ga umanjiti.

Moguća zloupotreba pijeteta prema žrtvama HOS-a

Ključno pitanje zapravo uopće nije treba li u javnosti odobravati korištenje oznaka postrojbi HOS-a (jer one su takve kakve su bile dio ratne povijesti i niti ih se može niti ih se treba “retuširati”, ali one danas ionako aktivno ne koriste taj izričaj), nego je ključno pitanje treba li suvremenim udrugama civilnog društva u suvremenom kontekstu odobravati pozdrav “Za dom spremni!”. Ili bilo kome drugome u bilo koje druge suvremene svrhe unutar suvremenog konteksta.

Kontekst i opseg korištenja sintagme ZDS u okvirima u kojima je tijekom Domovinskog rata postojao može biti zlorabljen od onih koji danas žele imati pravo upravljanja pojavama toga pozdrava. Kada danas netko maršira ulicama u crnim odorama, poigravajući se dojmom da je riječ o kontinuitetu neke HOS-ove ratne postrojbe pod vidom HOS-ove udruge, i pri tom koristi ZDS na razne provokativne načine, onda on ne odaje pijetet poginulim HOS-ovcima, nego ga zapravo zlorabi, pa čak i kada se među suvremenim sudionicima neke takve povorke nalaze i neki veterani postrojbe HOS-a.

Zar mislimo da na pijetet prema žrtavma kao razlog traženja suvremenog prava korištenja pozdrava “Za dom spremni!” misli netko tko svojom današnjom upotrebom tog izričaja i svojom današnjom sugestijom otvoreno koketira ne samo s ustaškim kontekstom nego i sa samim nacističkim asocijacijama!? Tko takav može tražiti da mu ja dam pravo da upravlja memorijom vezanom uz mojeg poginulog člana obitelji!? Ili da mu to pravo prepusti čak i sama država!?

Dopuštanjem korištenja sintagme ZDS nekom danas aktivnom (udrugama i sl.) otvara se mogućnost stalne provokativne zloupotrebe pokrivene legalnim statusom. Tko danas može znati kako i kada će netko u ime samo jedne udruge kojoj je u amblemu legalno dopuštena sintagma ZDS, pozivajući se na neki ratni povod ili čak više i ne, taj pozdrav iskoristiti na najneprimjereniji način na najneprimjerenijem mjestu u najneprimjerenijem trenutku za Hrvatsku. Dopuštanjem ekskluzivnog prava na ZDS nekim privatnim udrugama i pravnim subjektima, Hrvatska se zapravo izlaže mogućem avanturizmu nekih marginalnih pojedinaca i skupina kod kojih privatni interes uvijek može nadjačati opće dobro Hrvatske.

Da bi se pijetet prema poginulim dragovoljcima HOS-a sačuvao isključivo u neosporivom kontekstu Domovinskog rata, upravo udruge HOS-a trebaju same inzistirati na sprječavanju moguće naknadne kontaminacije žrtve njihovih suboraca. Trebaju inzistirati na prestanku bilo kakvog daljnjeg korištenja sintagme ZDS u javnom prostoru kako bi se spriječile moguće manipulacije na štetu uspomena na njihove poginule suborce. Ne moraju oni biti izvor manipulacije, barem ne većina veterana HOS-a, ali to može biti bilo tko drugi i zlonamjeran, jer se pristajanjem na legalizaciju ZDS-a otvara mogućnost da ga legalno koristi tko god hoće. Pa i svaki zlonamjerni provokator koji bi na sve načine potencirao povezivanje ustaškog konteksta, fašističkog konteksta, nacističkog konteksta i konteksta Domovinskog rata.

Udruge, a posebno obitelji poginulih, toga trebaju biti svjesne. Njihovi poginuli svako malo bi mogli završavati u nečijim provokativnim privatnim akcijama sve više obilježeni kontroverzama s kojima nemaju veze, a sve manje junaštvom i žrtvom Domovinskog rata. Da bi se to spriječilo, upravo država treba (u aktivnoj suradnji s udrugama) upravljati memorijom na ulogu HOS-a i poginulih dragovoljaca u Domovinskom ratu. Radi takve zaštite od zloupotrebe i iskrivljavanja konteksta korištenja ZDS-a u Domovinskom ratu, treba ga isključiti iz bilo kakve zakonite upotrebe nakon Domovinskog rata.

Ponavljamo, upravo da se dalje ne bi zlorabio namjernim potenciranjem, koketiranjem i miješanjem s ustaškim vremenom i kontekstom, sintagmu ZDS treba isključiti iz javne upotrebe, jer svako legaliziranje pozdrava ZDS otvara prostor za manipuliranje i obezvrjeđivanje žrtava dragovoljaca HOS-a kontekstom nevezanim za Domovinski rat. Umjesto proglašenja tek nekih lokacija mjestima posebnog pijeteta država treba u prvi plan staviti žrtve dragovoljaca HOS-a te zbog njih (i samo njih!) svima drugima danas zapriječiti samoinicijativno i zakonito korištenje oznaka ratnih postrojbi HOS-a. A sama država treba tim pijetetom tako upravljati da umjesto ozakonjenja ZDS-a u javnom prostoru, prednost pruži javnoj uspomeni na sama imena poginulih dragovoljaca HOS-a. Umjesto da ostanu u sjeni jednog simboličkog detalja na njihovim odorama, u javnosti trebaju dobivati prostor imena poginulih branitelji HOS-a. Država treba osigurati taj prostor, a ne ih pretvarati u nepoželjne pojave na nekim mjestima pijeteta (a zapravo “rezervatima”!) nekim drugim žrtvama.

Dakle, kontekst rata i samoorganizirajuće obrane upravo može biti sačuvan oduzimanjem bilo kome aktivnog korištenja ZDS-a u miru. U slučaju legalizacije pozdrava ZDS, zbog tobožnjeg priznanja postrojbama HOS-a, on je kao takav stavljen na raspolaganje svima, pa i onima koji će udrugu (tri osobe!) osnivati i samo zato da svim mogućim provokativnim korištenjima vode svojevrsni specijalni rat protiv same Republike Hrvatske i neprekidno memoriraju pred cijelim svijetom “ustašoidnost hrvatskog naroda”! Zar bi poginuli dragovoljci HOS-a pristali biti trajni manipulativni materijal za provokatore protiv ugleda Republike Hrvatske? Zar bi na to trebale pristati njihove obitelji?

Nitko tko se poziva na hrvatsko rodoljublje, domoljublje i čovjekoljublje, takvu mogućnost ne bi smio ostaviti u rukama provokatora bilo koje vrste, besplatnih “korisnih budala” (nekome korisnih, ali ne i Hrvatskoj!) ili plaćenih radi bilo čijih drugih interesa. Odbacivanje ZDS-a u svakoj daljnjoj zakonitoj upotrebi čin je neucjenjivog rodoljublja i demokratskog čovjekoljublja prema svim građanima Republike Hrvatske. Udruge HOS-a koje samoinicijativno ne odustanu od tog izričaja u svojim amblemima, koje samoinicijativno i promptno ne zatraže izmjene statuta, uopće ne razumiju (ili neki njihovi članovi ne žele razumjeti) suvremeni kontekst domoljublja, jednako velik onome u kojem su oni bili spremni darovati i život (pa su ga neki, trajno nas sve zaduživši, i darovali).

Zaključak drugi: radi čuvanja pijeteta prema žrtvama dragovoljaca HOS-a taj se pozdrav ne smije danas zakonski nikome dopustiti i ne smije se odobriti njegovo javno korištenje.

Prisjetimo se zaključka prvog i usporedimo ga s ovim drugim zaključkom od riječi do riječi: radi čuvanja pijeteta prema žrtvama ustaškog režima taj se pozdrav ne smije danas zakonski nikome dopustiti i ne smije se odobriti njegovo javno korištenje.

Pasivno i aktivno

Kad se neki povjesničari i političari pozivaju na različite kontekste korištenja navedenog pozdrava u Drugom svjetskom ratu, s jedne strane, i Domovinskom ratu, s druge strane, onda bi upravo oni trebali zaključiti da se nikome, osim hrvatskoj državi, ne može dopustiti da upravlja nasljeđem Domovinskog rata, potencijalno ga zlonamjerno (čak i slučaju čistih političkostranačkih konflikata) iskorištavajući u javnom prostoru. Budući da je Domovinski rat završio 1995., hrvatska država može tim izrazom, inkorporiranim jedino u identitet ratnih postrojbi HOS-a, pasivno upravljati ne dopuštajući nikome da ga u bilo kojem obliku koristi aktivno za neke svoje privatne (pa onda i moguće provokativno zlonamjerne) suvremene ciljeve i svrhe.

Budući da ZDS (što smo već konstatirali) ne postoji na aktivno opsežan način u javnoj upotrebi u Republici Hrvatskoj, osim u nekoliko amblema HOS-ovih udruga, odlukom o isključenju iz zakonske upotrebe toga pozdrava ne bi se dogodilo nikakvo masovno uklanjanje iz javnosti. Još kad bi udruge same odustale od te sintagme u svojim amblemima i prije zakonskog rješenja, ono se gotovo i ne bi imalo gdje trenutačno restriktivno primjenjivati.

To pokazuje da hrvatski narod taj pozdrav uopće ne doživljava kao svoju aktivnu supstancu. Odluka o zabrani korištenja ZDS-a samo bi omela ekshibicioniste da se mogu pokrivati legalizmom u svojim provokativnim aktivnostima. Očito je da ZDS kao današnje aktivno pravo nekih udruga HOS-a ne traže ni same obitelji poginulih, nego upravo žele da se sve to ne prelama preko njihovih poginulih članova. Jasno je da se zabranom korištenja ZDS-a ne narušava ni milimetar hrvatske suverenosti.

Istodobnim otklonom korištenja ZDS-a u javnosti, moguće je zadržati memoarsku i dokumentarističku činjeničnost njegove prisutnosti u znakovlju postrojbi HOS-a, isključivo u kontekstu Domovinskog rata. Štiteći činjeničnost iz perioda Domovinskog rata pasivnim “pravom” ograničenim samo na postrojbe HOS-a i ratni kontekst, bez aktivnog prava korištenja istog pozdrava bilo kome danas, država može zadržati samo za sebe upravljanje nasljeđem pojavnih oblika ZDS-a u Domovinskom ratu. Država može na svim javnim mjestima izostavljati sintagmu ZDS sa spomen-obilježja, istodobno štiteći svu dokumentarističku, memoarsku, monografsku građu o ratnim sadržajima vezanih uz postrojbe i poginule dragovoljce HOS-a bez otklona ili “retuširanja” njihova identiteta.

Hrvatska država, kao baštinica identiteta postrojbi HOS-a, može odustati od aktivnog javnog korištenja sintagme ZDS, upravo radi dostojanstva i pijeteta prema onim pripadnicima postrojbi HOS-a koji više ne mogu sami upravljati obojenošću memorije u suvremenom mirnodopskom kontekstu. A (zlo)namjerna asocijacija na Drugi svjetski rat, pa time i drugi kontekst u odnosu na njihovu žrtvu, koju u slučaju legalizacije tog pozdrava, mogu (zlo)namjerno koristiti neki naši suvremenici, izvan je njihove mogućnosti da od toga zaštite svoje ime.

Privatne inicijative (pa tako i udruge HOS-a) mogu biti hvalevrijedni promicatelji sjećanja na ratne zasluge i žrtve HOS-a, ali ne mogu to koristiti za neke svoje suvremene vlastite ciljeve ili u vlastitoj borbi za neku svoju viziju Hrvatske. U tu svoju današnju ideju Hrvatske trebaju ugrađivati svoje, a ne tuđe živote i žrtve (pa makar se radilo i o njihovim ratnim suborcima). Tuđi životi mogu biti samo inspiracija, ali ne i manipulacija (bez obzira na to što se nekome osobno ta manipulacija čini pozitivnom i na tragu života i poruke nekog poginulog za sličnu ideju).

Pijetet prema poginulim dragovoljcima HOS-a nadilazi svaki simbol i njegovo korištenje

Ponovimo i zaključimo: spomen-obilježja poginulim braniteljima (pa tako i dragovoljcima HOS-a) treba postavljati ili odobravati te upravljati sadržajem sama država, a sve druge inicijative mogu pokrenuti i neke privatne projekte, ali u skladu s pozitivnim propisima čak i na privatnom zemljištu. Upravo radi sigurnosti upravljanja pijetetom prema žrtvama.

Ponovimo dalje: hrvatska država može odlučiti o zabrani bilo kakvog aktivnog korištenja izraza ZDS upravo zato da se očuva samo kontekst Domovinskog rata kao mjerodavan za djelovanje postrojbi HOS-a i mjeru povezanosti s poginulim dragovoljcima HOS-a koji su taj izraz koristili na svojim obilježjima. Dakle, ZDS nije prisutan na spomenicima, spomen-pločama i javnim površinama nigdje u Hrvatskoj. Istodobno, svaki grad i općina, svaka županija i ministarstvo, pa i sama država može i treba biti pokrovitelj izdavanja spomenica ili monografija postrojbi HOS-a na kojima neće “retuširati” nijednu oznaku na dokumentima koji bilježe taj dio naše povijesti i taj kontekst. Dok se ustaški kontekst ZDS-a može dokumentaristički pojaviti u raspravama i istraživanjima povjesničara, kontekst pojave ZDS-a u oznakama postrojbi HOS-a iz Domovinskog rata može se publicirati u svim svečanim sjećanjima na njihovo postojanje i žrtvu (memoari, spomenice, monografije i ostali oblici poticajnog sjećanja). Međutim, radi izbjegavanja miješanja dvojnosti asocijacija treba odustati od stavljanja te sintagme na vanjske javne površine bilo gdje u Hrvatskoj.

Tako hrvatska država, ne dopuštajući da se nečiji suvremeni ciljevi korištenja navedenog pozdrava miješaju s kontekstom Domovinskog rata, može istodobno štiti memoriju na poginule dragovoljce HOS-a (pasivnom iznimkom isključivo u okviru ratnih postrojbi HOS-a), kao i memoriju na sve žrtve ustaškog režima, bez obzira na lokaciju u Hrvatskoj (zabranom aktivnog korištenja).

Ponovimo i sljedeće: takva suvremena zabrana aktivne upotrebe ZDS-a nema nikakve veze s omalovažavanjem postrojbi HOS-a, nego upravo sa zaštitom njihova digniteta, a posebno digniteta poginulih koji danas ne mogu upravljati mogućim zloupotrebom njihove žrtve od strane onih preživjelih s kojima se u mirnodopskoj upotrebi istih oznaka možda ne bi slagali, pa tako ni zloupotrebom svojih žrtava u dnevnopolitičke i poslijeratne svrhe. Taj pasivni ekskluzivitet (koji se zapravo već dogodio i dio je povijesti), još je veće uvažavanje konteksta, nego dopuštanje da njihov domovinskoratni povijesni kontekst netko suvremenim zlonamjernim korištenjem svjesno ili nesvjesno miješa s kontekstom ustaškog pokreta i režima.

Ponovimo i ovo: iza takve odluke kojom se ZDS neće legalizirati trebaju stati sve relevantne parlamentarne političke opcije upravo zato da se odluka ne veže uz pritisak, ucjene ili nametanje od strane bilo koje manjine te da se time ne stvara osjećaj manjinskog oduzimanja nečega što hrvatski narod aktivno koristi u bilo kojem relevantnom smislu i danas.

Istodobno Republika Hrvatska, političkom jedinstvenošću u koju sad itekako trebaju biti uključeni i manjinski predstavnici, treba žurno rješavati odgovore na nestale žrtve Domovinskog rata jer ti će odgovori, više od jednog simboličnog pozdrava, pokazati pijetet prema svim žrtvama. A obitelji žrtava često govore i o suvremenim susretima s onima koji skrivaju istinu o njihovim poginulima, uživajući pri tome u demokraciji i slobodi za koju su i poginuli dragovoljci HOS-a dali svoje živote.

Kad je u pitanju pozdrav “Za dom – spremni!”, zadržavam se na prijedlogu da se on potpuno isključi iz suvremene javne aktivne upotrebe svuda i svakome (nema teritorijalnog ekskluzivizma, nema nigdje u Hrvatskoj lokacije na kojoj ga je moguće postaviti na javnu površinu). Nisam pri tom bio usmjeren prema rješavanju pitanja oblika sankcija za one koji ga nedopušteno (is)koriste. Edukativni ili represivni dio zasebna je tema. Taj dio prijedloga rješenja je na savjetodavnom Vijeću, zatim Vladi i, na koncu, samom Hrvatskom saboru, kao zakonodavcu. Iz samog se razmatranja, međutim, može jasno vidjeti da aktivnom otklonu dajem prednost pred represivnim scenarijem, pa onda i edukativnom pristupu dajem prednost pred zatvorskim sankcijama (ako istodobno nije došlo i do fizičkog nasilja). Posebno bi bilo društveno zapaljivo kad bismo se prema simbolima jednog nedemokratskog nasljeđa odnosili rigorozno represivno, a prema simbolima drugog nedemokratskog nasljeđa sasvim suprotno.

Neuvjetovani, aktivni hrvatski suverenistički otklon od nasljeđa totalitarizama, Hrvatsku neće oslabiti, nego ojačati. Osnažit će i unutarhrvatska kohezija i hrvatska pozicija u međunarodnim odnosima.

Podijelite:Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone