“PRIJELOMNA ANALIZA” – “Gluha soba” i “brbljavo predsoblje”

By | 30. lipnja 2017.

(Umjesto današnje objave nastavka analize lokalnih izbora)

 

Arbitraža je završila onako kako ju je dosadašnja Hrvatska (ne)ozbiljno shvatila. Dok se slovenski politički vrh zatvorio (možda samo i PR-ovski) u “gluhu sobu”, hrvatska se politička scena (čak i kad govori jednoobrazno) ponaša natjecateljski brbljavo. Ne postoji lakša stvar nego dobiti izjavu od hrvatskih političara, ma o čemu!

Hrvatska nema, kao ni mnoge druge, jasnu i dugoročnu (nadstranačku) vanjskopolitičku strategiju. Na ovako ozbiljne (vanjsko)političke situacije nijedna (relevantna) politička opcija ne bi trebala istrčavati s vlastitim izjavama prije unutarnjih konzultacija s aktualnom Vladom (ma čija ona bila).

Ivica Račan je nedopustivo privatizirao poziciju predsjednika Vlade Republike Hrvatske i parafirao nešto za što ni od koga nije dobio ama baš nikakvo pravo. U državi s ozbiljnom (vanjsko)političkom strategijom iste bi sekunde od vlastite stranke bio natjeran na ostavku. A bilo je obrnuto.

Jadranka Kosor je (kao predsjendica Vlade sa svim svojim stručnim timovima) morala znati da ad hoc arbitražnom sudištu daje širom otvorene ruke da presudi (i) ovako i bez kontaminacije procesa. Kontaminacija procesa je naš argument da je došlo do pozadinskih igara koje su otkrivene, ali i argument da su one jednako tako mogle biti i neotkrivene (pa i to da takvih neotkrivenih možda ima još deset puta gorih od ovih otkrivenih). Jadranka Kosor je stoga posljednja koja se smije pozivati na kontaminaciju procesa kao bilo kakav argument za poziciju kakvu je (zajedno s cijelom tadašnjom Vladom i tadašnjim sazivom Hrvatskog sabora) dodijelila Hrvatskoj. Ono što “znamo” je to da je “cijena” bila ulazak u Eurospku uniju. To samo pokazuje da se hrvatska politika nije znala izboriti za taj cilj bez ovakve “cijene” za koju smo sada doznali da bi bila važeća za nas da slovenska strana nije uhvaćena u kontaminaciji procesa (kojeg mnoge države ne žele gledati kao kontaminaciju – gdje je bila naša diplomacija?!).

Za analizu hrvatske vanjskopolitičke strategije dovoljno je pogledati “periferne stvari”. Sasvim je logično, i u opisu posla, da prilikom dolaska novih vlasti u nekoj državi, svi veleposlanici traže susrete s (između ostalih) ministrima. Nekad su to primanja u njihovim ministarstvima, nekad “ručkovi”, nekad nešto treće – i sve je to sasvim uobičajena i uhodana praksa. Ali da hrvatski ministri (uglavnom) idu (ili misle da idu) na te ručkove kako bi malo ćaskali i osjetili se važnima, prilično sam uvjeren. Dok strani diplomati na te ručkove dolaze svjesni koga predstavljaju, naši (najčešće) misle da predstavljaju sami sebe (ili svoje vlastite “vizije” vanjske politike). I ta praksa traje i traje… A to je samo jedna “marginalna” praksa u solističkim partiturama hrvatskih političara koji ne znaju (jer i ne postoji) koja je okvirna politička državna strategija iz koje ne smiju istupiti ni lakonskim “parafom”, pa ni lakonski ispijenom “kavom” (pa makar prije mjesec dana “srušili” i naslijedili vladu najžešćeg unutarnjeg protivnika!).

Vlada Andreja Plenkovića redom nasljeđuje sve “gluhosti” hrvatske politike od prethodnih vlada (i lijevih i desnih…): INA-u, Agrokor, Arbitražu… (što je sljedeće?). Istodobno se nalazi usred raspada hrvatske političke scene – jer da su parlamentarni izbori, čelniku koje etablirane oporbene stranke biste povjerili novu hrvatsku vladu? Siguran sam da ni birači svih oporbenih stranaka ne bi predvodnicima svojih stranaka povjerili upravljanje državom, nego tek ulogu oporbenih grintavaca na nekog tko pokazuje da to može, ma kako se s tim “može” (ne)slagali. Kandidata za premijera možemo pokušati tražiti samo u nekom potpuno novom kakav (zasad) ne postoji na vidiku (ježim se na sve koji bi htjeli biti hrvatski “macroni” – uz dužno poštovanje originalu – jer nemaju ideju kako biti hrvatski “ja”).

Hrvatska je, što se “raskrinkalo” u svim posljednjim događanjima, ostala bez Političara (može li mi netko nabrojati tri takva kojima bi stavio veliko početno slovo?). Takav zaključak iziskuje i daleko iskrenije političko djelovanje svih političkih aktera u smjeru donošenja svoje jedne kapi u zajednički vrč, umjesto suludog truda oko prosipanja tuđeg sadržaja, jer svojeg nemamo. Istodobno, baš zato što je oporbena scena slaba, onaj tko danas upravlja Hrvatskom treba pokazati internu transparentnost (otvorenost za politički konsenzus), a da ta transparentnost ne znači da se svaka stvar odmah objavljuje na naslovnicama medija. To onda nije transparentnost, nego (naspram “gluhe sobe”) neozbiljna državna “brbljavost predsoblja” koja samo može štetiti nacionalnim interesima.

Ako tvrtke imaju revizije, zašto ne reći da reviziju (ili često čak i tek viziju!) zaslužuju sve hrvatske politike – unutarnje i vanjske! Kojoj vladi povjeriti da pripremi tu re-viziju te je radi nacionalne kompaktnosti stavi i pred oporbu? Oporba kao oporba to neće priznati nijednoj vladi, ali vlada koja povuče takav potez i stavi strateške re-vizije pred oporbu, pa onda i hrvatsku javnost (na odmjeren način), promijenit će Hrvatsku iz nečeg što se često samo “o-država” u državu. (A “gluhih” administrativnih praksi – poput onih ministarskih “ručkova” – ima u svim područjima.)

Ako to podrazumijeva da u vanjskoj politici, načelno, bude trenutak revizije i svih ikad postavljenih diplomatskih kadrova, neka mi netko kaže koji to hrvatski diplomat može reći da je njegova osobna pozicija iznad nacionalnog interesa da se vrati kući, a zamjeni ga netko drugi tko to za hrvatsku državu (dakle, za sve nas, a ne samog sebe) može raditi bolje?

Hoće li Hrvatska biti uvažena (ne bahata!) država, nama (srećom) ne presuđuje nijedna arbitraža, nego mi sami, pa ako to (nekom nesrećom) ne shvatimo, bit će to naša vlastita presuda gubitka “spojnice” s relevantnom budućnošću.

Podijelite:Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone