ŠTO TO PREDSJEDNIK (NE) RADI ILI KAMPANJA NUŽNO LAŽNIH OBEĆANJA

By | 2. studenoga 2017.

 

Otvaranje rasprave o “arhitekturi vlasti” u Republici Hrvatskoj dobrodošlo je u ovom trenutku. Naime, na vidiku nemamo nijedne redovne izbore u iduće gotovo dvije godine. Možemo stoga, bez predizbornog pritiska, otvoreno progovoriti o svemu što smatramo problematičnim. I nije toliko važno sviđa li nam se ili ne sviđa tuđi prijedlog, nego uviđamo li ili ne uviđamo da je određeni izborni model dobar ili ne. Trebamo li Hrvatsku izborno značajno redizajnirati ili samo dograditi?

Otvorili smo pitanje položaja Predsjednika države, jer se to pitanje već ranije otvaralo, ali uglavnom je to bilo u trenucima predkampanje ili kampanje, pa se nakon toga ništa bitno nije rješavalo. Još jednom naglasimo da otvaranje ove rasprave nema veze s osobama koje sada obnašaju najviše dužnosti (Predsjednika/ce države, vlade i Hrvatskog sabora), nego isključivo uz održivost modela kakvog imamo u Hrvatskoj.

Kad je u pitanju pozicija Predsjednika države ključno pitanje je odgovara li najveći izborni legitimitet kakav u Hrvatskoj imamo u njegovu slučaju – izravni posebni izbori – stvarnoj i realnoj aktivnoj ulozi Predsjednika u svakodnevnom životu države.

Ustav opisuje ulogu Predsjednika u zasebnom poglavlju koje obuhvaća 14 članaka (od 94. do 107.), a spominje se u još petnaestak članaka izvan tog poglavlja. Znam da vam je mnogima dosadno čitati nekoliko kartica ustavnog teksta, no da bismo mogli razumjeti i vrednovati naknadne prijedloge temeljitih promjena u organizaciji naše države, nužno je da ih barem informativno “proguglate” i pogledate (ovdje ih možete naći u prilogu, na dnu teksta).

Prođimo sada kroz ustavne odredbe i procijenimo što nam Predsjednik ili sada Predsjednica zapravo radi. Idemo članak po članak, „posao“ po „posao“.

Prvi „poslovni“ Predsjednikov članak je 94. Taj članak kaže da Predsjednik „predstavlja“, „zastupa“, „brine se“ i „odgovara“ za – državu. Taj članak daje Predsjedniku načelnu golemu težinu prve osobe u zemlji, ali u stvarnosti sve (o)staje na „načelima“ i protokolu.

Na prvi pogled predaje mu se u ruke cijela država, ali od tih “kraljevskih” zadataka on zapravo ne konzumira operativno ništa bitno, jer nema nikakvih mehanizama koji bi mu to omogućili. Evo, zapitajmo se na koji to način Predsjednica danas može “brinuti” o “redovitom i usklađenom djelovanju te za stabilnost državne vlasti”? Što to uopće znači? Ništa od navedenog nije uopće smisleno definirano, a kamoli razrađeno. Nevjerojatno je da takva “pjesnička definicija” uopće može pisati u dokumentu koji se zove Ustav Republike Hrvatske! O čijem redovitom i usklađenom djelovanju brine Predsjednik – to ne piše. Usklađenom djelovanju Hrvatskog sabora? Što je to usklađenost Sabora? Vlade? Jednog s drugim? Kako Predsjednik brine za “stabilnost državne vlasti”? Pa Predsjednik je u nekim nejasnim kombinacijama s Vladom i Saborom čak i potencijalni izvor nestabilnosti! Hoće li Predsjednik proceduralnu i sadržajnu “svađu” pozicije i opozicije procijeniti kao izvor “nestabilnosti”? Ili će subjektivno moderirati u svim situacijama koje nisu proceduralno dorađene? Pa cilj je ustavno ih (i u drugim propisima) jasno postaviti, a ne imati skupog i subjektivnog arbitra.

U svakom slučaju, ovako pjesnički formiran članak, kakav je 94. članak Ustava RH, izravan je izvor “lažnog predstavljanja” predsjedničkih kandidata na izborima koji završavaju svojevrsnom obmanom birača. Birači misle – a na temelju ovog članka, ispravno misle! – da biraju osobu koja će rješavati najveća državna pitanja i koja će državu podići na višu razinu. Proguglajte obećanja predsjedničkih kandidata – i to “mainstream” kandidata i kasnijih pobjednika – pa ćete vidjeti nezamisliv populizam obećanja u odnosu na realni djelokrug institucije Predsjednika. Kao da biramo supermena koji će od siromašne države učiniti “sve-što-pod-ove-navodnike-nekažnjivo-sami-želite-upisati-ako-se-namjeravate-kandidirati-na-sljedećim-predsjedničkim-izborima”.

Članci 95., 96., 97., 104., 105., 106. i 107. govore o tehničkim detaljima (od načina izbora, tehničkog „odrađivanja“ ustavnih okvira, do prava na ured), pa se tu nemamo što zadržavati po pitanju Predsjednikova „posla“.

Došli smo tako do 98. članka, ključnog „poslovnog“ članka Predsjednika države. Što to radi i koliko puta to nešto radi tijekom petogodišnjeg mandata Predsjednik Republike Hrvatske?

Raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje – to radi jednom ili dva puta u svojem mandatu kad je riječ o redovitim sazivima. To nije „posao“ zbog kojeg treba postojati zasebni Predsjednik države. „Raspisivanje“ izbora i „sazivanje prve sjednice“ može se riješiti na niz drugih tehnički prihvatljivih načina, kao i s korištenjem jednokratne tehničke „usluge“ neke druge institucije (primjerice Ustavnog suda) po jasno propisanoj poroceduri.

Raspisuje referendum u skladu s Ustavom – to je čisto provođenje procedure koju prije njega ionako odrađuje Sabor (koji ima identičnu nadležnost u čl. 81). Koliko je Predsjednik tu inferioran pokazuje i činjenica da je Ivo Josipović kao Predsjednik najavljivao pokretanje prikupljanja potpisa za referendum po pitanjima koja se njemu čine važna. On, dakle, ne može ni pokrenuti referendumsku inicijativu drukčije negoli kao i svi mi građani: skupljanjem potpisa 10% biračkog tijela. Opet, dakle, ista stvar – raspisivanje referenduma može se riješiti na drukčiji način. Kad država pokreće referendum, sasvim je razumljivo da ga raspiše predsjednik Hrvatskog sabora. A kad su u pitanju referendumi građanskih inicijativa, može ga preuzeti Ustavni sud.

Ustavni sud (kratka digresija) također vapi za jasnijim okvirom svoje uloge. Smatram da ga u budućnosti treba jasno pozicionirati kao “zakono-nadzorno” tijelo. Ustavni sud je političko tijelo, on ne spada pod sudbenu vlast, niti se treba miješati u pojedinačne predmete procesno-sudbene naravi za što je kao zadnja instanca nadležan Vrhovni sud. Potpis na raspisivanje zatraženog referenduma bio bi Ustavnom sudu itekako kompatibilan, jer je on mjerodavan i za procjenu je li neko pitanje ustavno dopušteno ili ne – dakle, Ustavni sud, uz Sabor, dobre su adrese za odrađivanje referendumskih zadataka.

Povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika – to je statistički posao koji se od 2000. godine u Hrvatskoj događao isključivo kao „čekanje“ tko će donijeti natpolovičan broj potpisa zastupnika. Koliko u tom „čekanju“ može biti i „navijanja“ i „poguranaca“ u nečiju korist i drugih sličnih radnji, nebitno je za konačni rezultat: Predsjednik mandat mora dati onome tko donese „potpis više“. Doduše, može malo taktizirati u davanju mandata, ako je rezultat neizvjestan i ako se neki „igrači“ još lome u koji će tabor, ali ako mu i najveći „neprijatelj“ donese jedan potpis više od njegova najvećeg prijatelja, on (na sreću demokracije) mandat mora povjeriti onom prvom. Dakle, i ova se jednokratna “poslovna uloga” Predsjednika može riješiti jasnim ustavnim rokovima i procedurom koji bi samo nadzirao Ustavni sud, a provodio Hrvatski sabor, jer on to zapravo formiranjem saborske većine sadržajno i čini, što tek formalno “u kamere” potvrđuje Predsjednik.

A ostaju još samo dva mala retka koja kažu da Predsjednik daje pomilovanja i dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom. Zar netko misli da to nitko drugi ne može obavljati? Odgovor se već nalazi u Ustavu. Naime, puno važniju od ovih dviju uloga već ima Hrvatski sabor, a to je davanje amnestije za kaznena djela (čl. 81). Ako je Hrvatski sabor nadležan za pitanje amnestije, zašto jedan njegov odbor ne bi bio nadležan i za pomilovanja, a drugi za odlikovanja? I u čemu je razlika ako ih umjesto sadašnjeg Predsjednika države ubuduće bude dodjeljivao, recimo predsjednik Hrvatskog sabora? Dapače, bit će ih malo teže dobiti, jer se dosad znalo dogoditi da odlikovanje (zbog prevelike osobne bliskosti s osobom, a ne institucijom Predsjednika) dobiju i osobe koje su više zadužile njega, nego Hrvatsku.

Stavimo ruku na srce i recimo si u lice kao narod i država, je li za navedeni „opseg posla“ potreban ured sa stotinjak zaposlenika s godišnjim proračunom od četrdesetak milijuna kuna? Je li za tu funkciju potrebno spiskati još na desetke i desetke netransparentnih milijuna kuna za kampanju lažnih obećanja koja s ustavnim ovlastima nemaju nikakve ozbiljne veze?

Opravdava li tu financijsku rasipnost „posao“ iz članka 99? Ne. I osnivanje diplomatskih misija i konzularnih ureda kao i primanje inozemnih vjerodajnica (već i sada je djelomično vezano uz „mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora“), može bez ikakva problema biti u djelokrugu protokolarnog predsjednika ili predsjednika Hrvatskog sabora (u suradnji s Vladom kao i u dosadašnjoj proceduri).

Članci 100. i 101. koji govore o Predsjedniku kao vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga te posebno ovlaštenoj osobi u vrijeme ratnog stanja (kao i u slučaju neke druge neposredne ugroženosti države), najsnažniji su argument za jaku poziciju Predsjednika. Naime, tu se Predsjedniku države daju ovlasti donošenja privremenih uredbi sa zakonskom snagom za sva pitanja koja zahtjeva ratno stanje (i druge izvanredne okolnosti), s napomenom da će ih podnijeti na potvrdu Hrvatskom saboru čim se ovaj bude mogao sastati. Ali zar onda nije logičnije da te “ratne” ovlasti ima upravo predsjednik Hrvatskog sabora (uz procedure ograničene na predsjedništvo Hrvatskog sabora u kojem sjede i potpredsjednici iz oporbene kvote – to je zapravo preslika Sabora ili “mali Sabor”), pa da sve te odluke stavlja pred taj isti Sabor, kao njegov prvi čovjek, čim se ovaj uspije sastati.

I članak 103. sasvim je na tom tragu, jer ovlasti Predsjednika države i predsjednika Vlade oko sigurnosnih službi zahtjevaju prethodno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora, pa su te nadležnosti već tako umrežene i moguće je da sadašnju ulogu Predsjednika ima Hrvatski sabor (jer u njegovim odborima, kao i u njegovu predsjedništvu, uvijek sjede i predstavnici oporbe, pa tu uvijek imamo prisutnu određenu reprezentativnost parlamentarnih političkih opcija).

Zašto Hrvatski sabor, odnosno njegovo Predsjedništvo i sam predsjednik, može preuzeti značajan dio poslova koji su sada raspoređeni Predsjedniku RH? Ovako bismo to mogli reći: onaj tko te mijenja u tim poslovima, može ih i potpuno preuzeti. A Predsjednika države, u određenim situacijama njegove spriječenosti, mijenja upravo predsjednik Hrvatskog sabora (čl. 97.). Dakle, ta institucija određene poslove može i preuzeti kad bi Predsjednik bio čisto protokolarna osoba ili mu ih dijelom i ostaviti, ako bi on bio biran u nekakvom aranžmanu izvedenom iz Hrvatskog sabora.

Nismo zaboravili članak 102. Taj članak izaziva najviše buke u predizbornim obećanjima. Na njega se misli kad se govori o „puhanju“ Vladi „za vrat“ i „lupanju šakom o stol“. No, ovako pozicionirani predsjednik može samo „zvoncati“ i „zujati“, ali ne može Vladu na temelju tog članka „ubosti“, jer nema adekvatan „žalac“. Naime, taj članak dopušta Predsjedniku da dođe na sjednicu Vlade i da „raspravlja“ (a to u tako postavljenim međusobnim odnosima gotovo isključivo znači da se konfrontira s vladom), ali ništa više od toga. Također mu pruža mogućnost da „predloži“ Vladi održavanje sjednice na određene teme, ali nigdje se ne obvezuje Vladu na prihvaćanje njegova „prijedloga“, pa sve može završiti na igri „gluhih telefona“.

 

 

Predsjednik Republike Hrvatske – institucija za “sviđanje biračima”

 

Prije konačnog zaključka kratko se osvrnimo i na članke koji spominju Predsjednika države izvan njegova poglavlja.

Ustav prvi puta spominje Predsjednika u članku 7. kada govori o oružanim snagama i suglasnostima koje treba dati Predsjednik države za njihovo djelovanje izvan teritorija Republike Hrvatske, pa se ovaj članak naslanja na članke 100. i 101. U svim situacijama riječ je o odlukama Hrvatskog sabora ili Vlade na koje se Predsjednik “samo” očituje svojom suglasnošću. Dakle, „posao“ Predsjednika iz tog članka lako može preuzeti predsjednik Hrvatskog sabora.

Osim čisto tehničkog sazivanja prve sjednice novog saziva Hrvatskog sabora (čl. 98.), Predsjednik može zatražiti i njegovo izvanredno zasjedanje (čl. 79.). Prvu sjednicu novog saziva može tehnički sazvati Ustavni sud, nakon što mu Državno izborno povjerenstvo u zakonskim rokovima preda izvješće provedenih izbora. A ovo da “može” zatražiti izvanrednu sjednicu Hrvatskog sabora je opet kao i u slučaju Vlade: “može zatražiti”. To nije nikakvo opravdanje za postojanje izravno biranog i skupog Predsjednika.

Predsjednik u sadašnjim okvirima, osim što čisto tehnički „proglašava“ zakone, može (u slučajevima u kojima se ne slaže s Hrvatskim saborom) pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom (čl. 89.). Mislim da je komentar nepotreban, jer je jasno da “pokretanje postupka” pred nekim tijelom samo skreće pozornost na to da je moguće i nekom drugom procedurom taj isti problem dovesti pred to tijelo kojem i sam ovakav Predsjednik treba u ruke predati rješavanje tog problema, jer ga on sam ne rješava.

I to bi uglavnom bilo sve o Predsjedniku u Ustavu. Recimo si iskreno (a ne kao rasipni bogataši), jesmo li našli ijedan “posao” Predsjednika koji opravdava izravno biranje, goleme troškove kampanje i utrošenih dvjesto milijuna kuna mandata?

Biti Predsjednik s tako fluidnim ovlastima i tolikom količinom poslužitelja, a bez imalo odgovornosti da se preuzme bilo kakav ozbiljniji rizik korigiranja ostalih „poluga vlasti“, rizik koji bi u slučaju nužnih nepopularnih mjera značio i gubitak nekritičke javne popularnosti, znak je da je takva uloga Predsjednika države ušla u neodrživu fazu.

Pretvaranje uloge Predsjednika u osobu za sviđanje biračima, točka je s koje se ovako zamišljena institucija Predsjednika više ne da braniti. Štetno za državu je što tako postavljena uloga nužno izaziva populistički rivalitet prema Vladi upravo u trenucima kada ona kreće u određene nužne nepopularne mjere. Predsjednik se tada pretvara u lažno “rame za plakanje” i zapravo destabilizira državu. Neki dan Arsen Bauk potpuno pogrešno zaključuje kad kaže da je Predsjednica više stala uz oporbu, nego uz Vladu, po pitanju istražnog saborskog povjerenstva, zbog veće bliskosti s njihovim stajalištima. Ne, Predsjednica je to učinila samo zato što (točno) pretpostavlja da je to draže čuti većini birača, a njoj ta većina treba za novu pobjedu. Njezin vladajući HDZ pokriva oko 30% biračkog tijela, dok 70% ne podržava smjer Vlade. Kako će ona pobijediti svrstavajući se uz Vladu? Nikako. Njoj treba dodatnih 20% (barem!) birača u prvom krugu. Ili minimalna izlaznost u drugom. Zato Predsjednica, ovisna o izravnim izborima i percepciji birača, nužno ulazi u distancu prema Vladi. I, želi li ona i HDZ pobjedu na tim izborima, ona mora iduće dvije godine “napadati Vladu”! Dakle, HDZ, ako će im ona biti novi-stari kandidat, i ako želi pobjedu, mora joj odobriti napade na Vladu! U suprotnom, sasvim je izvjesno već sada, da ona gubi izbore. To je izravna posljedica izravnog biranja percepcijski “jakog” Predsjednika s operativno slabim ovlastima. I to je problem koji se događao i suprotnoj političkoj poziciji na prošlim predsjedničkim izborima. A štetnost za državu događala bi se i da Predsjednik i vlada nisu iz iste “košare”, samo što tada dvije suprotstavljene političke pozicije ne bi imale unutarstranačke probleme (ne)napadanja.

Takav predsjednički model je i neodrživ, nepotreban i štetan. Treba ga kao takvog “dokinuti” na isti način na koji treba dokinuti i neodrživu općinu. Ukidanjem neodržive općine neće nestati to mjesto i njegovi stanovnici, samo će se spojiti s nekim drugim mjestom u jedinstvenu zajedničku održivu samoupravu. Tako treba naći načina i za transformaciju ovakvog neodrživog Predsjednika u nešto održivo, pa makar to bilo i nešto samo protokolarno.

S promijenjenom ulogom više nećemo trebati slušati obećanja nijednog predsjedničkog kandidata o napuštanju Pantovčaka, a nakon pobjede čuti kako se to ne može “iz sigurnosnih razloga” (znači kandidati nisu znali ni da se to ne može, kao što se ne može gotovo ništa iz obećanja predsjedničkih kandidata uoči izbora, jer kad bi obećavali samo ono što zaista može Predsjednik, kampanja bi trajala samo toliko koliko traje jedna televizijska emisija), nego će se “napuštanje Pantovčaka” dogoditi silom nove pozicije, a ne osobnom voljom nekog sljedećeg Predsjednika.

A nakon toga Pantovčak kao lokaciju treba prepustiti nekoj vrhunskoj istraživačkoj znanstvenoj instituciji (pa i osnovati je ako treba), otvorenoj i za sve naše znanstvenike razasute po svijetu. To je jedina moguća njegova uloga koja će nam se obilato isplatiti i vratiti nazad makar znanje, ako već ne možemo za stalno vratiti one koje smo školovali i stimulirali da kao nepotrebni napuste zemlju.

 

 

 

Prilog (da ga sami ne tražite, donosimo poglavlje iz Ustava o ulozi Predsjednika):

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Članak 94.

Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.

Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.

Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Članak 95.

Predsjednik Republike bira se na temelju općeg i jednakoga biračkog prava na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na vrijeme od pet godina.

Nitko ne može biti biran više od dva puta za Predsjednika Republike.

Predsjednik Republike bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana.

Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili najviše glasova. Ako koji od tih kandidata odustane, pravo da bude ponovno biran stječe kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih glasova.

Izbor Predsjednika Republike obavlja se najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata.

Prije preuzimanja dužnosti, Predsjednik Republike pred predsjednikom Ustavnog suda Republike Hrvatske polaže svečanu prisegu kojom se obvezuje na vjernost Ustavu.

Izbor Predsjednika Republike, prisega i njeno polaganje uređuje se zakonom.

Članak 96.

Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost.

Nakon izbora Predsjednik Republike podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor.

Članak 97.

U slučaju kraće spriječenosti uslijed odsutnosti, bolesti ili korištenja godišnjeg odmora, Predsjednik Republike može povjeriti predsjedniku Hrvatskoga sabora da ga zamjenjuje. O povratku na dužnost odlučuje Predsjednik Republike.

U slučaju duže spriječenosti uslijed bolesti ili nesposobnosti, a posebno ako Predsjednik Republike nije u stanju odlučiti o povjeravanju dužnosti privremenom zamjeniku, predsjednik Hrvatskoga sabora preuzima dužnost privremenog predsjednika Republike na temelju odluke Ustavnog suda. Ustavni sud o tome odlučuje na prijedlog Vlade.

U slučaju smrti, ostavke koja se podnosi predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske i o kojoj se obavještava predsjednik Hrvatskoga sabora, ili kada Ustavni sud utvrdi razloge za prestanak mandata Predsjednika Republike, dužnost privremenog predsjednika Republike po sili Ustava preuzima predsjednik Hrvatskoga sabora.

Kada predsjednik Hrvatskoga sabora kao privremeni predsjednik Republike donosi akt o proglašenju zakona, akt supotpisuje predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Izbori za novog Predsjednika Republike moraju se održati u roku od 60 dana od dana preuzimanja dužnosti privremenog predsjednika Republike sukladno stavku 3. ovoga članka.

Članak 98.

Predsjednik Republike:

raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje,

raspisuje referendum u skladu s Ustavom,

povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika,

daje pomilovanja,

dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom,

obavlja druge dužnosti određene Ustavom.

Članak 99.

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.

Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu.

Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija Republike Hrvatske u inozemstvu, uz prethodni supotpis predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Predsjednik Republike prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija.

Članak 100.

Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske.

Predsjednik Republike imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom.

Na temelju odluke Hrvatskoga sabora Predsjednik Republike objavljuje rat i zaključuje mir.

U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države Predsjednik Republike može, uz supotpis predsjednika Vlade, narediti uporabu oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje.

Članak 101.

Za vrijeme trajanja ratnog stanja Predsjednik Republike može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskoga sabora. Ako Hrvatski sabor nije u zasjedanju, Predsjednik Republike ima ovlast da uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva pitanja koja zahtijeva ratno stanje.

U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti, Predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom.

Predsjednik Republike podnijet će uredbe sa zakonskom snagom na potvrdu Hrvatskom saboru čim se bude mogao sastati.

Ako Predsjednik Republike ne podnese uredbu Hrvatskom saboru na potvrdu u skladu sa stavkom 3. ovoga članka ili Hrvatski sabor istu ne potvrdi, uredba sa zakonskom snagom prestaje važiti.

U slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka Predsjednik Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i predsjedavati tako sazvanoj sjednici Vlade.

Članak 102.

Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja.

Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.

Članak 103.

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi.

Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, supotpisuje Predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Članak 104.

Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka može raspustiti Hrvatski sabor ako na zahtjev Vlade da se izglasa povjerenje, Hrvatski sabor Vladi izglasa nepovjerenje ili u roku od 120 dana od dana predlaganja ne donese državni proračun.

Predsjednik Republike ne može na prijedlog Vlade raspustiti Hrvatski sabor dok traje postupak za utvrđivanje njegove odgovornosti za povredu Ustava.

Članak 105.

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti.

Postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika Republike može pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika.

O odgovornosti Predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom svih sudaca.

Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti Predsjednika Republike Hrvatske za povredu Ustava u roku od 30 dana od dana zaprimanja prijedloga kojim se pokreće odgovornost Predsjednika Republike za povredu Ustava.

Ako Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdi njegovu odgovornost, Predsjedniku Republike prestaje dužnost po sili Ustava.

Članak 106.

Predsjednik Republike ima imunitet nepovredivosti.

Predsjednik Republike ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez prethodnog odobrenja Ustavnog suda.

Predsjednik Republike može biti pritvoren bez odobrenja Ustavnog suda samo ako je zatečen da čini kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina. U takvom slučaju državno tijelo koje je Predsjednika Republike pritvorilo, dužno je o tome odmah obavijestiti predsjednika Ustavnog suda.

Članak 107.

Predsjedniku Republike u obavljanju njegovih dužnosti pomažu savjetodavna tijela. Članove tih tijela imenuje i razrješuje Predsjednik Republike. Nisu dopuštena imenovanja koja su u suprotnosti s načelom diobe vlasti.

Savjetodavni, stručni i drugi poslovi obavljaju se u Uredu Predsjednika Republike. Ustrojstvo i djelokrug Ureda uređuje Predsjednik Republike svojom odlukom. Ured Predsjednika Republike i stručne službe Vlade Republike Hrvatske surađuju u obavljanju poslova od zajedničkog interesa. Sredstva za rad Ureda Predsjednika Republike osiguravaju se u okviru državnog proračuna Republike Hrvatske.

Podijelite:Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone