PREDSJEDNIČKA POZICIJA – NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

By | 31. listopada 2017.

 

Rasprava o odnosima predsjednika države i predsjednika vlade, kao i daljnje razmatranje pozicije predsjednika Republike u hrvatskoj arhitekturi vlasti, nema nikakve veze s trenutnim osobama koje obnašaju te funkcije, naročito ne s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Mi ni u nastavku ne propitujemo poteze aktualne Predsjednice, nego sam smisao uređenja vlasti kakvo imamo s točno ovakvom pozicijom predsjednika države.

Hrvatska je dosad imala dva tipa predsjednika. Prvi, s velikim upravljačkim ovlastima, bio je Franjo Tuđman. Predsjednike drugog tipa (s predstavničkim, simboličnim i protokolarnim zaduženjima, ali bez bitnih upravljačkih ovlasti) imali smo u Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću, a sada i Kolindi Grabar-Kitarović.

Prije negoli iznesemo ustavnu poziciju i ovlasti hrvatskog predsjednika u modelu kakvog danas imamo, okvirno ćemo i načelno pogledati tri politička sustava vlasti.

Krenimo od najmlađeg i nama najdaljeg, američkog predsjedničkog sustava (predsjednička vlada). Ovdje je zakonodavna vlast u rukama Kongresa, dvodomnog parlamentarnog sustava kojeg čine Predstavnički dom i Senat. Izravno pak birani predsjednik države (kao što ga i mi izravno biramo) nije tek protokolarno prva osoba, nego je i stvarno na čelu izvršne vlasti. On tu vlast formira oko svojeg kabineta, pa u ovom sustavu nema zasebnog predsjednika vlade, premijera ili kancelara (dakle, nepotreban je). Pojednostavljeno rečeno, hrvatski predsjednik bi, dakle, u američkoj verziji bio ujedinjeni Josipović/Milanović nekad ili Grabar-Kitarović/Plenković danas (preciznije rečeno, jedan bi bio „racionaliziran“ kao suvišan i nepotreban te utopljen u drugoga).

Velika Britanija ima premijerski sustav (parlamentarna vlada). I dok su nekadašnji kraljevi ujedinjavali i zakonodavnu i izvršnu i sudbenu vlast, suvremene ustavne (parlamentarne) monarhije ostavile su svojim „okrunjenim glavama“ tek simboličku i protokolarnu funkciju. Institucija kralja/kraljice jednostavno je “zamrznuta u vječnosti”. Nije ukinuta, nije detronizirana uvođenjem republikanskog modela. Državom pak upravlja Prvi ministar (Premijer) na čelu izvršne vlasti koju sastavlja parlamentarna većina. U britanskom modelu Andrej Plenković bi bio Theresa May (dakle, Premijer, kako se pogrešno i nametnulo javno nazivanje hrvatskog predsjednika vlade), a Kolinda Grabar-Kitarović bila bi u tom modelu – Kraljica!

Budući da ona ipak nije kraljica, pozvat ćemo u pomoć B varijantu istog modela. To je njemački kancelarski sustav. Njemačkom upravlja Kancelar (ili Kancelarka), dakle, ista ona osoba koja je u britanskoj verziji Premijer. Ali Njemačka nema kralja (ni cara), pa je ekvivalentnu ulogu dodijelila čisto simboličnom i protokolarnom predsjedniku države. U takvim sustavima nije rijetkost da većina građana uopće ne zna tko im je aktualni predsjednik. Usput rečeno, biran je „jeftinim“ izbornim modelom u samom parlamentu (biraju ga oba doma i pokrajinski delegati), a ne rastrošno izreklamiranim i skupim izravnim izborima. I dok je, slijedom toga, hrvatski predsjednik sveprisutan i javnopopularan, poznat svima, od djece u vrtiću do umirovljenika u staračkim domovima, u Njemačkoj tome nije tako iako im je novi predsjednik Frank-Walter Steinmeier, donedavni ministar vanjskih poslova. Danas teško da bi se znatan dio njemačkih građana sjetio imena bivšeg predsjednika Joachima Gaucka koji nije imao neku zamjetnu prethodnu političku karijeru. Njihova uloga jednostavno je neusporediva s ulogom Kancelara.

Francuska ima dvojni sustav, odnosno dvojnu izvršnu vlast. Prva osoba je Predsjednik države s ključnim izvršnim i drugim ovlastima. No, uz njega, ali jasno ispod njega, solidne izvršne ovlasti ima i predsjednik vlade koji je odgovoran parlamentu, ali ga imenuje predsjednik države i na neki mu način postavlja granice upravljanja vladom. Dakle, ovdje izvršna vlast ima „dvije glave“ (pa su Francuzi zapravo „krivci“ za mnoge loše isprintane „copy-paste“ političke sadašnje modele bivših komunističkih država). Danas bi pak u ovoj francuskoj verziji naše države Andrej Plenković bio Edouard Philippe, a Kolinda Grabar-Kitarović Emmanuel Macron. I bila bi izvršno i operativno puno jača i odgovornija. No tada bi vjerojatno bila i nepopularnija nego danas, jer bi odgovarala i za neuspjehe i nepopularne „rezove“ izvršne vlasti, a ne ni za što kao sada. Hrvatska je u vrijeme predsjednika Tuđmana bila varijanta takvog francuskog dvojnog modela.

U ovom pojednostavljenom prikazu tražimo usporedbu s hrvatskim predsjednikom i njegovim smislom. U državama u kojima je on prva izvršna i odgovorna (a ne samo prva protokolarna) osoba, predsjednik ima snažan kabinet kakav i traži njegova uloga (SAD, Francuska). U zemljama u kojima predsjednik ne postoji, jer je riječ o parlamentarnim monarhijama, kraljevske su obitelji pretvorene u profitabilne „brandove“, pa državi više donose financijske koristi nego li je koštaju (Velika Britanija). U državama koje su kraljevsku simboličku i protokolarnu ulogu popunile baš takvim politički marginalnim predsjednikom (Njemačka), on ima i „simboličan kabinet“ i marginalnu ulogu.

A što mi imamo? Imamo simboličnog protokolarnog predsjednika, ali percepcijski moćnog s uredom u rangu „Bijele kuće“ ili „Elizejske palače“ po uzoru na američkog i francuskog predsjednika.

I dok su poduzetni Amerikanci pametni ,pa predsjednika plaćaju da ujedno i radi glavni izvršni posao u državi; i dok su okretni Britanci shvatili da na Kraljici mogu još i zarađivati, pa su je politički “zamrznuli”, a ne ukinuli; i dok je racionalnim Nijemcima jasno da na protokolarnog predsjednika trebaju trošiti tek toliko koliko je minimalno potrebno da ga imaju (a zapravo je u njihovu slučaju suvišan), mi smo spojili skupi s protokolarnim modelom predsjedničke uloge. I, kao da je u pitanju neka golema sila koja nas tjera na taj neodrživi politički oksimoron, trpimo njegovo trajanje bez ikakva racionalna razloga da on kao takav dalje opstoji.

Slikovito rečeno, mi tražimo da nas se uvrštava na predsjedničku ATP ljestvicu (o tenisu je riječ, naravno), a na teren dolazimo s reketom za badminton. Ali trošimo novac za teniske trenere, obilazimo svijet teniskih turnira, uspoređujemo se s tenisačima… i tako pokazujemo nepoznavanje i nepoštivanje i jednog i drugog “sporta”, a oba su sama po sebi dobra.

Uostalom, znamo li koliki je godišnji budžet Predsjednika Republike Hrvatske? Evo podataka za Josipovićevo vrijeme. Godišnji budžet je bio i veći od 43 milijuna kuna! A čime je opravdan toliki iznos? Na što ga je Predsjednik potrošio? I što je Hrvatska od toga imala? Što je to tako važno i nezamjenjivo radio Ivo Josipović? Molim da se sada „ad hoc“ prisjetite jedne jedine presudne odluke zbog koje se isplatilo uložiti više od 200 milijuna kuna u pet „mršavih“ godina? Što je u svojem mandatu predsjednik Josipović učinio da se opravda takav ulog?

Je l’ s kime zaratio? Srećom nije (ako se ne računaju NATO obveze). Je l’ nas od koga obranio? Nažalost i srećom nije. Je l’ ikome pomogao razriješiti dramu ovrhe? Koliko znamo nije. Je l’ pronašao rješenje za ijednog otpuštenog radnika? Čini se da nije. Je l’ išta ozbiljnije poduzeo da ne bude gladne djece u Hrvatskoj? Ne, nije. Pa dobro, na što je onda utrošio toliki predsjednički budžet!?

Danas je proračun Predsjednice oko 40 milijuna kuna.

Vraćam članak na početak. Baš sada, dok predsjednička kampanja nije krenula (iako je za samu Predsjednicu zapravo krenula), hrvatska bi struka i javnost trebala neopterećeno raspraviti korisnost našeg modela predsjedničke uloge.

U nastavku ćemo pokazati sadašnje ustavne ovlasti i odnose na relacijama predsjednik države – predsjednik Hrvatskog sabora, predsjednik države – predsjednik vlade i predsjednik Hrvatskog sabora – predsjednik vlade, pa na temelju toga otvoriti neke moguće smjerove nove arhitekture hrvatskog modela vlasti. Naravno, nećemo zaboraviti ni parlamentarnu problematiku koju je svojim zazivanjem dvostranačja otvorio Vladimir Šeks. U politički dio vlasti spada uloga i pozicija i Ustavnog suda (i tu imamo sličan problem kao s krivo pozicioniranim predsjednikom države, jer širi svoje prostore u ono što je stvarna sudbena vlast i nadležnost Vrhovnog suda, a riječ je prvenstveno o “zakononadzornoj” političkoj, a ne sudbenoj instituciji).

 

 

Podijelite:Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someone